Terapija elektrošokovima (također poznata kao šok-terapija, elektrokonvulzivno liječenje, konvulzivna terapija, ECT, EST i ECS) je psihijatrijski postupak koji uključuje izazivanje epileptičkog napada ili grča puštanjem električne struje kroz mozak. To je najsporniji “tretman” u psihijatriji, a možda i u cjelokupnoj medicini.
Zagovornici ga smatraju sigurnim i krajnje učinkovitim načinom tretiranja raznih vrsta “duševnih poremećaja” i određenih bolesti.

Protivnici tvrde da elektrošok uzrokuje oštećenje mozga te da služi kao sredstvo društvene kontrole, budući da se ponekad provodi uz prisilu ili čak primjenu čiste sile, a veoma rijetko uz istinski informirani pristanak.
Postupak su 1938. godine predstavili talijanski psihijatri Ugo Cerletti i Lucio Bini na Sveučilištu u Rimu. Od tada, više od šest milijuna Amerikanaca i milijuni pripadnika drugih nacija širom svijeta podvrgnuti su tretmanu elektrošokovima.
Procjenjuje se da je tijekom pedesetih godina, kada je dosegla vrhunac, terapija elektrošokovima bila primjenjivana na 300.000 američkih građana godišnje. Danas ta brojka seže iznad 100.000. U SAD-u, dvije trećine njih su žene, a polovicu sačinjavaju starije osobe. Dob nije odlučujuća: postoje objavljena izvješća o pojedincima koji su imali svega 34½ mjeseci ili čak 102 godine, a podvrgnuti su elektrošokovima.
Najčešća indikacija za elektrošok je dijagnoza kliničke ili teške depresije. Ciklus ECT-a za depresiju obično se sastoji od 6 do 12 tretmana. Osobe kojima je dijagnosticirana šizofrenija ili bipolarni poremećaj (manična depresija) također se mogu podvrgnuti elektrošokovima, ali to je manje uobičajeno; za takve pacijente standard je ciklus od 15 do 25 tretmana. Elektrošokovima su podvrgavane i osobe sa mnogim drugim psihijatrijskim dijagnozama.
S obzirom na visoku stopu “povratka bolesti”, osobama koje su podvrgnute terapiji elektrošokovima preporučuje se “produženi tretman”. On uključuje redovne elektrošokove i/ili uzimanje lijekova tijekom duljeg vremenskog perioda, u nekim slučajevima i do kraja života.

Budući da je gubitak pamćenja najočitija i najučestalija popratna pojava elektrošokova, predložio sam da se postojeći i najrašireniji naziv ovog postupka − “elektrokonvulzivna terapija” (ECT) zamjeni nazivom elektrokonvulzivno pranje mozga (electroconvulsive brainwashing − ECB). Taj bi naziv imao dvostruku funkciju: kao precizan opis metode − kojom se, metaforički govoreći, mozak ispire od sjećanja − te kao upozorenje javnosti o njenoj štetnosti. To bi, dakako, bio samo korak prema potpunom ukidanju ovog postupka.
Godine 2006. objavio sam zbirku kronološki posloženih citata koji predočuju povijest elektrošoka. Ilustrirana knjiga od 156 stranica, pod nazivom The Electroshock Quotationary, dostupna je na http://www.endofshock.com/ 102C_ ECT.PDF.
U nastavku je tekst pisma kojega sam, ranije ove godine, poslao američkoj Upravi za hranu i lijekove (FDA), u kojem su navedeni moji argumenti za potpuno ukidanje primjene elektrošokova, u bilo kojim uvjetima.

Šalje: Leonard Roy Frank
2300 Webster St., Apt. 603
San Francisco, CA 94115
415-922-3029
lfrank@igc.org
January 7, 2010

Prima: Uprava za hranu i lijekove (Food and Drug Administration)
Dockets Management Branch (HFA-305)
5630 Fishers Lane, Room 1061
Rockville, MD 20852
Docket Number FDA-2009-N-0392
Poštovani,
Kao osoba koja je preživjela terapiju elektrošokovima (ECT, elektrokonvulzivni “tretman”), čiji sam protivnik, te koji sam već dugi niz godina u komunikaciji sa stotinama drugih preživjelih, iscrpno proučavajući i pišući o ovoj temi, javljam se povodom javnog poziva Uprave za hranu i lijekove na informacije i komentare vezane uz trenutnu klasifikaciju ECT naprava. Pozivam FDA da ne premjesti ove naprave iz Klase III (visoki rizik) u Klasu II (niski rizik) jer je ovaj postupak još uvijek, baš kao od svog nastanka 1938. godine, izuzetno opasna metoda, koja se primjenjuje na osobama s dijagnozom “mentalne bolesti”.
Sažeto ću predstaviti svoje argumente protiv ECT-a:

1. Elektrošok je brutalna, dehumanizirajuća tehnika koja uništava pamćenje, umanjuje inteligenciju, oštećuje i ispire mozak, te ugrožava život. ECT otuđuje ljudska sjećanja, njihovu osobnost i njihovu humanost. Umanjuje njihovu sposobnost da vode ispunjene, smislene živote; slama njihov duh. Pojednostavljeno rečeno, elektrošok je metoda mrcvarenja mozga s ciljem nadziranja i kažnjavanja ljudi koji se zateknu, ili istupe iz dozvoljenog smjera, a zastrašivanja onih koji su na rubu da to učine.
2. Oštećenje mozga je najpogubnija posljedica ECT-a, a predstavlja korijen drugih štetnih učinaka. To je 400 kilograma teška gorila u dnevnom boravku čije postojanje psihijatri odbijaju priznati, barem ne javno. To se najjasnije vidi u publikaciji Practice of Elevtroconvulsive Therapy Američkog društva psihijatara, koja tvrdi da “s obzirom na prikupljene podatke o strukturalnim učincima ECT-a, 'oštećenje mozga' ne bi trebalo uključiti [u obrascu kojim pacijent pristaje na tretman] kao potencijalni rizik” (2001., str. 102). Isključivanje oštećenja mozga kao rizika prilikom ECT-a pretvara čitav proces informiranog pristanka pacijenta u lakrdiju, a navodno medicinski postupak pretvara u kriminalni čin nasilja. U nastavku se navedene izjave i izvješća psihijatara i neurologa, koje pobijaju stav Američkog društva psihijatara o riziku oštećenja mozga kod ECT-a.
A. “Značaj [provedene obdukcije] je u tome što jasno pokazuje činjenicu da je elektrokonvulzivni tretman u nekim slučajevima popraćen strukturnim oštećenjima mozga.” (Alpers i Hughes, 1942.).
B. “To nas na kratko upućuje na raspravu o cerebralnim oštećenjima koje izaziva elektrošok... Zar nije određeni stupanj oštećenja mozga nužan kod ovakve vrste tretmana? Frontalna lobotomija pokazuje da se poboljšanje stanja pacijenta odvija putem trajnog oštećenja određenih dijelova mozga.” (Hoch, 1948.). Paul H. Hoch je američki psihijatar mađarskog porijekla, koji je bio predsjednik Odjela za mentalnu higijenu države New York.
C. U izvješću “temeljenom na studiji 214 smrtnih slučajeva zabilježenih u literaturi o elektrošokovima i 40 dosad neobjavljenih slučajeva, čiju su nam dokumentaciju ljubazno ustupili članovi Istočnog psihijatrijskog istraživačkog društva”, David Impastato je utvrdio da je 66 ECT pacijenata umrlo od “cerebralnih” uzroka, među 235 pacijenata čiji je uzrok smrti bio naveden (Impastato, 1957.). Impastato, američki psihijatar rođen na Siciliji, bio je vodeća ličnost rane povijesti ECT-a u SAD-u.
D. Opsežna anketa provedena među članovima Američkog psihijatrijskog društva utvrdila je da se 41 posto ispitanika slaže s tvrdnjom da “je moguće da ECT izaziva neznatno ili slabo oštećenje mozga"; 26 posto nije se složilo s ovom izjavom (Američko psihijatrijsko društvo, 1978.).
E. “Elektrošokovi 'djeluju' oštećujući mozak. (...) Promjene koje se očituju nakon primjene elektrošokova su u cijelosti u skladu s bilo kakvom akutnom povredom mozga, kao što je udarac čekićem u glavu.” (Coleman, 1978.)
F. “Osnovne komplikacije od EST-a su smrt, oštećenje mozga, gubitak pamćenja i spontani napadaji. Ove su komplikacije slične onima koje se manifestiraju nakon ozljeda glave, s kojima se EST uspoređuje” (Fink, 1978.). Jedanaest godina kasnije, Finka su citirali u jednom časopisu: “Ne mogu dokazati da ne postoji oštećenje mozga [od ECT-a]. Ne mogu dokazati ni da nema drugih osjetilnih bića u svemiru. Međutim, znanstvenici se već trideset godina trude pronaći i jedno i drugo, ali do sada nisu još ništa našli.” (Rymer, 1989.). Max Fink, američki psihijatar rođen u Austriji, najveći je svjetski zagovornik ECT-a.
G. “Nakon nekoliko tretmana ECT-a, uočavaju se simptomi umjerene ozljede mozga, a daljnja prekomjerna upotreba ECT-a može za posljedicu imati pacijenta koji funkcionira na subhumanoj razini. Elektrokonvulzivnu terapiju zapravo možemo opisati kao kontrolirani tip ozljede mozga strujnim putem. (...) U svim slučajevima je 'reakcija' na ECT uzrokovana učinku sličnom potresu mozga. Pacijent 'zaboravlja' svoje simptome jer oštećenje mozga uništava memorijske tragove u mozgu, a cijena toga je smanjenje mentalnih sposobnosti, u ovoj ili onoj mjeri.” (Sament, 1983.).
H. “Brojna je medicinska literatura koja pruža uvjerljive dokaze da elektrokonvulzivna terapija uzrokuje trajno oštećenje mozga, uključujući gubitak pamćenja i katastrofalnu degradaciju ličnosti” (Polk, 1993.).
I. “Postoje iscrpna istraživanja provedena na životinjama, koja potvrđuju da ECT uzrokuje oštećenje mozga. Oštećenja su dokazana u brojnim i relevantnim studijama na životinjama, kao i studijama na temelju obdukcija ljudskih tijela, proučavanja moždanih valova, u ponekim slučajevima i proučavanja nalaza CT-a. Analize obdukcija životinjskih i ljudskih tijela pokazuju da ECT redovito uzrokuje raširena i koncentrirana krvarenja, te smrt stanica. Premda su oštećenja vidljiva u čitavom području mozga, obično su najveća u području koje je u neposrednoj blizini elektroda. Budući da se jedna elektroda uvijek nalazi na području frontalne lubanje, nije pretjerano nazvati ECT električnom lobotomijom.” (Breggin, 1998.).
3. Najneposredniji, najočitiji i najviše uznemirujući učinak elektrošokova je gubitak pamćenja. U knjizi Doktori varke: ono što ne žele da znate o terapiji elektrošokovima Linda Andre, koja je preživjela terapiju, opisuje proces gubitka pamćenja: “'Gubitak' pamćenja kojega uzrokuju elektrošokovi zapravo je brisanje pamćenja. Određeno razdoblje se briše, kao da se nikada nije dogodilo. Za razliku od gubitka pamćenja uzrokovanog drugim stanjima, poput Alzheimerove bolesti, gdje se taj proces odvija postepeno te pacijentima i njihovim obiteljima dozvoljava da donekle predvide i pripreme se za gubitak, amnezija povezana s (...) ECT-om događa se naglo, nasilno i neočekivano. Vaš život postaje, zapravo, neproživljen. (...) Ne radi se o tome da ste upravo izgubili torbu; ne znate reći ni kad ste ju dobili, kako je izgledala, što ste u nju spakirali, na koja ste je putovanja nosili. Ne znate ni da ste je ikad imali.” (Andre, 2009.).
4. Štetni učinci tretmana elektrošokovima mogu biti dugotrajni. Psiholog koji proučava terapiju elektrošokovima, Harold A. Sackeim, i njegovi kolege, u nedavnoj studiji iznose sljedeći zaključak: “[O]vo istraživanje donosi prve dokaze na velikom, i za buduća istraživanja značajnom, uzorku, da kognitivno štetna djelovanja mogu trajati dulje vremena, i da su karakteristična za većinu tretmana ECT-om nakon povratka pacijenta u zajednicu (Sackeim, 2007.).
5. Elektrošokovi uzrokuju značajan broj smrtnih slučajeva. Izvješće Odsjeka za mentalno zdravlje u Teksasu, iz 1995. godine (Smith, 1995.) ukazuje na brojku od osam smrtnih slučajeva među otprilike 1600 pacijenata (1 od 200 slučajeva) nad kojima je proveden ECT u Teksasu, u razdoblju od, tada tek minulih, 15 mjeseci. Riječ je o stopi smrtnosti koja je 50 puta veća od one koja se navodi u uzorcima potpisnih formulara za pristanak (“približno 1 od 10.000 pacijenata”), objavljenim u Praksi elektrokonvulzivne terapije (2001., str. 320) Američkog psihijatrijskog društva. Izvješća iz stručne literature dodatni su dokaz da je stopa smrtnosti uzrokovana ECT-om mnogo viša od one koju navode zagovornici ECT-a (Frank, 2007.).
6. Ne postoje znanstveno uvjerljive studije koje dokazuju da je ECT učinkovita metoda prevencije suicida. Autori opsežne studije, objavljene u Analima kliničke psihijatrije (Black, 1989.) izvijestili su da nije utvrđena razlika u stopi suicida pacijenata s dijagnozom depresije, s obzirom na to jesu li liječeni ECT-om, antidepresivima, ili nijednom od navedenih metoda.
7. Za razliku od štetnih učinaka, navodno “terapeutski” učinci elektrošokova, u najboljem su slučaju kratkotrajni. Nijedna studija ne pokazuje da postignuti rezultati traju dulje od nekoliko mjeseci nakon posljednjeg tretmana. Jedna studija upućuje da je stopa povratka simptoma za pacijente liječene ECT-om i do 50 posto, unutar šest mjeseci nakon tretmana, “čak i kada se nastavilo s terapijom antidepresivima” (Fink, 1999.). U jednom drugom istraživanju, provedenom nad pacijentima s dijagnozom “unipolarne teške depresije”, zaključuje se “da bez aktivnog tretmana doslovno svi oporavljeni pacijenti [tj. oni kod kojih su se simptomi ublažili nakon ECT-a] doživljavaju ponovno pogoršanje i povratak simptoma, u roku od šest mjeseci nakon ECT-a” (Sackeim, 2001.). Ovo jasno pokazuje da se pacijent s dijagnozom depresije ili manične depresije, nakon tretmana ECT-om, izlaže riziku da postane trajni pacijent izvan klinike, što najčešće znači kontinuirano uzimanje lijekova, tretmane ECT-om u svrhu “održavanja”, i/ili povremene hospitalizacije.
8. Suprotno tvrdnjama zagovarača ECT-a, novije, modificirane tehnike samo su učinile terapiju elektrošokovima štetnijom nego ikada. Primjerice, lijekovi koji se uzimaju uz ECT kako bi umanjili pojedine rizike, uključujući pucanja kostiju, utječu na povećanje praga tolerancije na strujne udare, pa je potrebna jača struja da bi se izazvala konvulzija (Saltzman, 1955.); što je struja jača, to je veći i rizik oštećenja mozga i gubitka pamćenja. Štoviše, dok su ranije specijalisti za ECT nastojali izazvati konvulzije minimalnom jakosti struje, danas se primjenjuju količine struje koje daleko nadilaze prag tolerancije, jer se vjeruje da su tako učinkovitije.
9. Federalna vlada ne samo da pasivno promatra psihijatre koji nastavljaju s primjenom elektrošokova, nego i aktivno podržava ECT putem licenciranja i financiranja bolnica koje primjenjuju ovaj tretman, pokrivajući troškove ECT-a u svojim programima osiguranja (uključujući i Medicare), te financirajući istraživanja ECT-a, koja eksperimentiraju s nekim od najštetnijih tehnika u povijesti. U jednoj studiji nalazimo primjer takvog istraživanja. Na Wake Forest University School of Medicine/North Carolina Baptist Hospital, u Winston-Salemu, u razdoblju između 1995. i 1998. proveden je eksperiment s ECT-om na 36 pacijenata s dijagnozom depresije, koji je uključivao primjenu električne struje i do 12 puta jače od individualnog konvulzivnog praga. Takvu bezobzirnu nebrigu za sigurnost pacijenata financirale su donacije Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje (McCall, 2000.).
10. Upotreba ECT-a je u porastu. Više od 100.000 Amerikanaca svake se godine podvrgava elektrošokovima; polovica njih imaju više od 60 godina, a dvije trećine su žene. Sedamdeset posto svih primjena ECT-a pokriva osiguranje. Specijalisti za ECT plaćeni su dvostruko više od drugih psihijatara. Cijena ECT-a za hospitalizirane pacijente iznosi od $50.000 do $75.000 po ciklusu (obično je riječ o 8 ili 12 pojedinačnih tretmana). Elektrošokovi su industrija u kojoj se godišnje vrti više milijardi dolara.
11. Terapija elektrošokovima je naročito opasna i rizična za starije pacijente. U jednom su istraživanju provedenom između 1974. i 1983. na Rhode Islandu, 65 hospitaliziranih pacijenata s dijagnozom depresije, starijih od 80 godina, podijelili u dvije skupine. Trideset i sedam pacijenata iz jedne grupe primili su terapiju ECT-om, a 28 iz druge terapiju antidepresivima. Stopa smrtnosti nakon jedne godine za grupu na kojoj je primijenjen ECT, bila je 7.5 puta veća od one u drugoj grupi: 10 od 37 smrtnih slučajeva kod pacijenata tretiranih ECT-om (27%), u usporedbi s 1 od 28 smrtnih slučajeva kod pacijenata koji su uzimali lijekove (3.6%). Autori istraživanja, dva psihijatra, izvijestili su da je “dvoje pacijenata primilo samo dva ECT tre-tmana: jedan je opozvao pristanak, a drugom je zabilježeno kongestivno zatajenje srca, te je umro prije nego je terapija mogla biti završena.” Zabilježili su također “trajni oporavak” za 22% u grupi ECT-a, a 71% u drugoj grupi. Autori su loše rezultate pacijenata s ECT-om pripisali “njihovoj starijoj dobi i fizičkoj bolesti” (Kroessler i Fogel, 1993.). U iscrpnoj studiji smrtnih slučajeva uzrokovanih ECT-om (navedenoj gore u pasusu 2C), Impastato je procijenio da stopa smrtnosti od ECT-a za pacijente starije od 60 godina iznosi 1 od 200 slučajeva, ili 5 puta više od stope smrtnosti za pacijente svih dobi − 1 od 1000 slučajeva (1957., str. 3).
12. Kao ono što uništava sjećanja i misli, elektrošok je neposredni, nasilni napad na sljedeće simbole slobode američkog društva: slobodu svijesti, slobodu uvjerenja, slobodu misli, slobodu vjere, slobodu govora, slobodu od nasilja te slobodu od nasilnog i nastranog kažnjavanja.
Godišnje se desetke tisuća ljudi u SAD-u obmanjuje ili se iznuđuje njihov pristanak na tretman elektroškovima. FDA bi trebala učiniti sve što je u njenoj moći kako bi umanjila upotrebu elektroškova, a to znači:
— zadržati ECT u Klasi III, kao postupak visokog rizika
— inzistirati na tome da psihijatri specijalizirani za ECT, proizvođači opreme za ECT, te osobe na odgovornim pozicijama u bolnicama u kojima se ECT provodi, iznađu znanstvene dokaze za tvrdnje da je postupak “siguran i učinkovit"
— pozvati Kongres i Ministarstvo pravosuđa da istraže prevarantske i prisilne primjene ovog nasilnog i nehumanog postupka.

— S engleskog prevele Marina Miladinov i Ivana Bago


Literatura:
Alpers, B.J., Hughes, J. (travanj 1942.). “The Brain Changes in Electrically Induced Convulsions in the Human”, Journal of Neuropathology and Experimental Neurology, str. 172-177.

American Psychiatric Association. Electroconvulsive Therapy (Task Force Report 14) (1978.). Washington, DC: Author, str. 4.

American Psychiatric Association (A Task Force Report) (2001.). The Practice of Electroconvulsive Therapy: Recommendations for Treatment, Training, and Privileging (2. izd.). Washington, DC: Author.

Andre, L. (2009.). Doctors of Deception: What They Don’t Want You to Know About Shock Treatment. New Brunswick, New Jersey: Rutgers University Press, str. 2.

Black, D.W., Winokur, G. et al. (rujan 1989.). “Does Treatment Influence Mortality in Depressives?: A Follow-up of 1076 Patients with Major Affective Disorders”, Annals of Clinical Psychiatry, vol. 1, br. 3, str. 165-173.

Breggin, P.R. (1998.). “Electroshock: Scientific, Ethical, and Political Issues”, International Journal of Risk & Safety in Medicine, vol. 11, str. 5-40.

Cameron, D.O. (zima-proljeće 1994.). “ECT: Sham Statistics, the Myth of Convulsive Therapy, and the Case for Consumer Misinformation”, Journal of Mind and Behavior, vol. 15, br. 1-2, str. 177-198.

Coleman, L. (1978.). Introduction to Frank, L.R. (ur.), The History of Shock Treatment, San Francisco: autor, str. xiii.

Fink, M. (siječanj-veljača, 1978.). “Efficacy and Safety of Induced Seizures (EST) in Man”, Comprehensive Psychiatry, str. 1-18.

Fink, M. (1999.). Electroshock: Restoring the Mind, New York: Oxford University Press, str. 12.

Frank, L.R. (ur.) (1978.). The History of Shock Treatment. San Francisco: autor.

Frank, L.R. (proljeće 2002.). “Electroshock: A Crime Against the Spirit”, Ethical Human Sciences and Services, str. 63-71.
http://www.endofshock.com/leonard.htm

Frank, L.R. (2006.). The Electroshock Quotationary (e-knjiga).
http://www.endofshock.com/102C_ECT.PDF

Frank, L.R. (ur.) (2007.). “Electroshock and Death”. http://endofshock.com/101i%20brochure%20on%20deaths%203-29.pdf

Hoch, P.H. (1948.). “Discussion and Concluding Remarks”, Journal of Personality, vol. 17, str. 48.

Impastato, D.J. (srpanj 1957.). “Prevention of Fatalities in Electroshock Therapy”, Diseases of the Nervous System, str. 31. Ovaj izvještaj o 254 smrtna slučaja je najopsežnija i najdetaljnija studija o smrtnosti povezanoj s ECT-om koja je do sada objavljena.

Kroessler, D., Fogel, B.S. (zima 1993.). “Electroconvulsive Therapy for Major Depression in the Oldest Old”, American Journal of Geriatric Psychiatry, str. 30-37.

McCall, W.V., Reboussin, D.M. et al. (svibanj 2000.). “Titrated Moderately Suprathreshold vs Fixed High-Dose Right Unilateral Electroconvulsive Therapy”, Archives of General Psychiatry, str. 438-444.

Morgan, R.F. (ur.) (1999.). Electroshock: The Case Against. Mangilao, Guam: Morgan Foundation Publishers.

Polk, H.L. (1. kolovoz 1993.). Letter to the editor, New York Times.

Rymer, R. (ožujak-travanj 1989.). “Electroshock,” Hippocrates, str. 71.

Sackeim, H.A., Haskett, R.F. et al. (14. ožujak 2001.). “Continuation Pharmacotherapy in the Prevention of Relapse Following Electroconvulsive Therapy” (sažetak), Journal of the American Medical Association, str. 1299-1307.

Sackeim, H.A., Prudic, J. (sijačanj 2007.). “The Cognitive Effects of Electroconvulsive Therapy in Community Settings”, Neuropsychopharmacology, str. 244-254.

Saltzman, C., Konikov, W. et al. (svibanj 1955.). “Modification of Electroshock Therapy by Succinylcholine Chloride”, Diseases of the Nervous System, str. 154.

Sament, S. (ožujak 1983.). Letter to the editor, Clinical Psychiatry News. str. 11.

Smith, M. (7. ožujak 1995.). “Eight in Texas Die after Shock Therapy in 15-Month Period”, Houston Chronicle, str. 1A, 6A.