U svijetu je tzv. disability art (umjetnost invaliditeta) već manje ili više uvriježen žanr umjetničke produkcije, koji obuhvaća različita područja i discipline umjetničkog djelovanja pa se tako i u svijetu filma disability film (film invaliditeta) razvio u svojevrstan žanr, a festivali posvećeni toj filmskoj produkciji (tzv. disability film festivals) sve su brojniji. Iako je festival Ekstravagantna tijela prvo događanje na području Hrvatske koje nastoji predstaviti raznolikosti, kompleksnost i kvalitetu umjetničkih pristupa umjetnosti invaliditeta, kao i neke od njegovih najreprezentativnijih predstavnika u svijetu, filmski dio programa temelji se na nešto drukčijem pristupu.
Umjesto izbora iz bogate aktualne filmske produkcije filma invaliditeta, gdje su, pored tematike invaliditeta, i sami autori najčešće osobe s invaliditetom te gjde se često radi o istraživanju mogućnosti drukčijih pristupa samoj filmskoj formi, filmski program Ekstravagantnih tijela fokusira se, izborom igranih filmova s jedne strane, na načine na koji se klasična filmska produkcija bavila fenomenom invaliditeta, monstruoznosti, različitosti, odnosa tijela i svijeta, granica kože i filmskog platna, vizualizacije drukčijeg tijela kao zazornog ali i fetišiziranog objekta. U tom smislu bilo je teško ne započeti s očitim: kultnim filmom Freaks (Nakaze) Toda Browninga iz 1932. godine, koji je zaslužan za značajan obrat u filskoj industriji - umjesto da dovodi 'normalne' glumce koji glume osobe s invaliditetom, same njih izlaže na filmskom platnu, u toploj i dirljivoj priči o ljubavi i pobjedi pravde nad nepravdom. Kultni status tog filma osigurala je i činjenica njegove kontroverznosti u to vrijeme, a u Velikoj Britaniji je njegovo prikazivanje bilo punih 30 godina zabranjeno. Greenaway se u filmu Z i dvije nule bavi ljudskom opsjednutošću biologijom, promatranjem, manipulacijom i transformacijom tijela, stvaranjem i kršenjem normativnosti, opsjednutošću klasifikacijom i simetrijom, u kojoj razdvojeni sijemski blizanci braća Deuze rade na poništenju takvog svijeta i stvaranju utopijske vizije - povratka u bezobličnu masu, gdje ne postoje klasifikacije, nesavršenosti i razlike. Film Marine de Van U mojoj koži bavi se zarobljenošću subjekta unutar tijela. Glavna junakinja Esther postjae opsjednuta preispitivanjem granica sebe i tijela, tijela i drugih tijela, te tijela i svijeta, a kompulzivno samoranjavanje postaje način na koji pokušava doći do odgovora na ta pitanja.
Izbor dokumentarnih filmova pokazuje tri različite priče, od kojih jedna predstavlja portret poznatog body art umjetnika Boba Flanagana, način na koji je godinama uspijevao živjeti sa svojom teškom dijagnozom cisitčne fibroze - prisvajajući bol umjesto odričući je se: sadomazohisitčke seksualne prakse i rituali samoozljeđivanja postaju jedini model, koji omogućava prihvaćanje bolesti, života i umjetnosti. Film Moja jednonoga ljubavnica iz snova prikazuje svijet subkulturnih zajednica u SAD-u, gdje su, za razliku od normativne kulture koja osobe s invaliditetom odbacuje kao prezrene označitelje devijacije, osobe s invaliditetom poželjni seksualni objekti, a amputacije najveći fetiš. Konačno, Martin Bruch u filmu handbikemovie, umjesto objektivizacije svog ili tuđeg invaliditeta, izvrće perspektivu i dokumentira pogled osobe s invaliditetom - svoj pogled. Uz pomoć kamere pričvršćene na kacigu, dokumentira svoje putovanje na specijalnom biciklu za osobe s invaliditetom, pri čemu do izražaja dolazi odnos autora i okoline, trenuci njegovog stapanja s brzinom i dinamikom ulice, kao i oni kada zaostaje, usporava promet te postaje 'smetnjom' uobičajenom tijeku događanja.
