Počeci Roboexotice sežu u 1999. godinu, kada su Magnus Wurzer i Chris Veigl (obojica iz skupine Shifz) počeli predstavljati koktel-robote u malom pankerskom klubu u Beču. Pridružili su im se grupa monochrom (Johannes Grenzfurthner, Franky Ablinger et al.) i grupa Bureau für Philosophie (na čelu s Güntherom Friesingerom) i tako se mali događaj razvio u Veliki međunarodni festival, koji se odvija u bečkom Museumsquartieru.
Roboexotica se sentimentalno prisjećala davno minulih budućnosti, sanjajući o maštovitim čovjekolikim strojevima i sučeljima koja su nas podsjećala na trenutke iščekivanja veličanstvene budućnosti dok smo bili mladi ili još nerođeni.
S obzirom na to da su roboti predstavljali sretne no ponizne sluge tih budućnosti, Roboexotica je pomislila kako bi bilo divno spojiti ih s jednom od najzahtjevnijih kulturnih tehnika kojih se žena/čovjek ikad dosjetila/o. Pored seksa (koji je u vrijeme začetaka Roboexotice već bio dijelom vladajuće pomame za cyberseksom) riječ je o tehnikama miješanja koktela te primjeni raznovrsnih društvenih i suptilnih motoričkih alata koje podrazumijeva jedan njegovan skup navika u ispijanju alkohola sa stilom.
Koktel-robotika, kao neologizam koji je skovala Roboexotica, označava ideju da bi se robote moglo naučiti kako da miješaju i poslužuju pića, uz ostale tomu pripadajuće radnje, poput paljenja cigareta ili razgovora za šankom.
Ipak, nije se radilo tek o (samo)ispunjavajućim proročanstvima postmodernističkih gurua koji su mahali zastavicama s porukom da se, što god se činilo, mora činiti s namjerom kako bi se pristiglo u trećerazredne info-zabavne televizijske emisije. Svrha nije bila ni u nametanju izrazito kompleksnih zadataka robotima kako bi se istražile i unaprijedile njihove suptilne motoričke mogućnosti.