Projekt Material Beliefs iznosi biomedicinsku i kibernetičku tehnologiju iz laboratorija u javne prostore i tako omogućuje pristup modernim tehnologijama koje nude nove konfiguracije tijela i materijala.01 Kako dizajn može potaknuti raspravu o vrijednosti tih novih oblika hibridnosti?

Umjesto fokusiranja na ishode bioinženjerskih istraživanja, Material Beliefs pristupa istraživanju kao nedovršenom i kontinuiranom skupu praksi koje se odvijaju u laboratorijima, daleko od javnih prostora. Cilj je učiniti laboratorije protočnima kako bi i laici imali priliku razmotriti istraživanja. Laboratoriji se tako otvaraju kao mjesta na kojima se uspostavlja suradnja između znanstvenika, inženjera, dizajnera i javnosti.

Uz svakodnevno poslovanje laboratorija, koje može uključivati izradu prijedloga financiranja, izvođenje pokusa i prikupljanje podataka, a zatim i pisanje i izdavanje akademskih radova, ove suradnje vode u usporedni skup aktivnosti koje se materijaliziraju u crtežima, fotografijama, filmovima i raspravama. Tako dolazi do dizajniraniranja spekulativnih prototipa koji preobražavaju usporedne aktivnosti u nešto opipljivo. Prototipi se izlažu te tako preoblikuju moderno laboratorijsko istraživanje u platformu koja potiče propitivanje veze između znanosti i društva.

Ovaj tekst započinje opisom laboratorija kao mjesto suradnje između dizajna i inženjerstva, zatim prikazuje nekoliko primjera rezultata i konačno opisuje neke strategije za otvaranje takvih aktivnosti javnosti.

Material Imaginations osmislili su Robert Doubleday, Mark Welland, James Wilsdon i Brian Wynne kao prijedlog financiranja upućen ESRC-u. Prijedlog je bio rezultat projekta opisanog u izvješću DEMOS-a, See Through, Science.02 Doubleday je u Wellandovom Nanotehnološkom laboratoriju organizirao etnografski projekt čiji je cilj bio potaknuti znanstvenike na osmišljavanje mogućih društvenih rezultata njihovih nanotehnoloških istraživanja. Doubleday objašnjava: “Moja je uloga pomoći u osmišljavanju potencijalnih društvenih dimenzija istraživanja, čak i kad eventualne primjene znanosti još nisu jasne.”03 Naziv kolektiva Material Beliefs evocira naslov ovog prijedloga i razmatra utjecaj koji dizajn, kao sklop spekulativnih instrumenata, može imati na suradnju sa znanstvenicima i inženjerima.

Dizajn se ne odnosi samo na stvaranje proizvoda iz tehnologije. Sastavni je dio te prakse propitivanje njenih metoda i ciljeva, kao i društvenih odnosa koji su neraskidivo vezani uz svrhu materijalnih rezultata dizajna. Interaction Research Studio pri Goldsmithsu naglašava da su dizajnirani artefakti podložni interpretaciji 04 i upotrebi višeznačnosti, prije nego korisnosti, kao resursa za dizajn,05 a kolegij Design Interactions na Royal College of Art uključuje i pedagogiju, te istraživanja koja razvijaju niz praksi označenih kao kritički dizajn.06

Takve aktivnosti proširuju ulogu dizajna, a prije razmatranja poveznica između, na taj način definiranog dizajna i laboratorijskih istraživanja, važno je spomenuti kreativne prakse koje su uspostavile suradnju s laboratorijima. SymbioticA u Perthu ugošćuje i obučava istraživače i stručnjake, osposobljavajući umjetnike za razvoj praksi promatranja funkcija stanica u području bioloških znanosti.07 SymbioticA razvija niz aktivnosti koje uključuju akademska gostovanja, program diplomskog studija i postdiplomskog istraživanja s naglaskom na umjetnička istraživanja. Vrijedi spomenuti i Critical Art Ensemble, umjetnički kolektiv koji u partnerstvu s lokalnom zajednicom u društvenim prostorima nudi programe, uključujući radionice i seminare, koji omogućuju sudionicima izravne kontakte s biotehnologijom.08 Treći primjer je Arts Catalyst, britanska organizacija koja također umjetnicima omogućuje pristup znanstvenim i tehnološkim procesima među kojima je i biotehnologija.09

Projekti kolektiva Material Beliefs takve koncepte razvijaju u laboratoriju i rezultiraju ostvarenjima spekulativnog dizajna koji nisu namijenjeni proizvodnji. Kroz uobičajene procese dizajniranja dolazi se do izrade prototipa koji imaju formalne karakteristike proizvoda, no ipak nisu proizvodi. Dizajniranje proizvoda zahtijeva i druge postupke, uključujući vrijeme potrebno za specificiranje materijala (zbog važnosti jedinične cijene), iskorištavanje mogućnosti intelektualnog vlasništva i pregovore s distributerima. Umjesto da prototipe iskoriste kao fazu u razvoju novog proizvoda, ovdje opisani projekti naglasak stavljaju na interakciju između različitih očitovanja društvenog života u prototipu.

Kako bi se ovakvi projekti omogućili, veza između spekulativnog dizajna i znanosti i tehnologije nastoji se ojačati. Material Beliefs nastao je pod utjecajem Doubledayovog10 boravljenja u laboratorijima, što su prethodno činili Bruno Latour i Steve Woolgars.11 Dok sociološke veze s laboratorijima donose svjedočenja o znanosti u nastajanju, karakteristika naših projekata je nastojanje da izvršimo utjecaj na laboratorijsko okruženje i proizvedemo materijalne ishode. Kad se dizajnerski i spekulativni stav prema znanosti i tehnologiji lociraju na poprište laboratorijskog istraživanja, razvije se zavisna i prožimajuća praksa.

 

Material Beliefs je raspoređen na više lokacija. Uprava mu je na Goldsmithsu, University of London, a potpomaže ga Interaction Research Studio i radionica dizajna. RapidForm je radionica za razvijanje prototipa na Royal College of Art, a nalazi se u prostorima Design Interactions. Ključne lokacije laboratorija su Institute of Biomedical Engineering na Imperial Collegeu, Cybernetics and Pharmacy na Reading Univesityju, te Institute of Ophtalmology na University College London. Aktivnosti pojedinih projekata se odvijaju na najprikladnijoj od tih lokacija, a u nekim slučajevima moraju se istovremeno odvijati na više mjesta.

Prvi je primjer Neuroscope koji, u reakciji na istraživanja na University of Reading,12 nudi sučelje za interakciju korisnika s kulturom moždanih stanica koje su pohranjenje u laboratoriju na drugoj lokaciji. Sučelje omogućuje da se virtualne stanice “dodirnu”, što rezultira slanjem elektronskih signala stvarnim neuronima u laboratoriju. Stanice tad odgovore promjenama u aktivnosti koje mogu dovesti do formiranja novih veza. Korisnik te procese vizualno doživljava što omogućuje interakciju između korisnika i kulture stanica u sklopu zatvorene petlje.

U ključnoj fazi razvoja Neuroscopea Elio Caccavale dizajnirao je artefakt i izrađivao CAD modele koji su zatim proizvedeni uz pomoć stroja za brzu izradu prototipa, dok je David Muth pisao vizualna klijentska aplikacija kako bi povezao prototip s poslužiteljskim softverom (kodirala ga je Julia Downes) koji je komunicirao s nizom elektroda što su povezivale na kulturu moždanih stanica (održavao ju je Mark Hammond).

Manje ambiziozne aktivnosti drugdje su rezultirale većim projektima. Mind the Loop13 bio je program na Institute of Biomedical Engineering (IBE) kojinije imao ishod direktno vezan uz dizajn. Silikonska beta stanica14 je biomedicinskiuređaj razvijen na IBE-u koji se ponaša kao umjetna gušterača. Registrirarazinu šećera u krvi u tijelu i prenosi tu informaciju na algoritam kojikontrolira inzulinsku pumpu za regulaciju razine šećera u krvi. Opisana petljaje biološki sustav, zaseban i načinjen od silikona. Uz tu tehnologiju su vezanirazličiti akteri, uključujući bioinženjera koji ju je izgradio, pacijenta koji je potencijalnikorisnik silikonske beta stanice, te doktora koji pregovara i ostvarujeupotrebu. Mind the Loop je bio razgovor između to troje ljudi, snimljen imontiran u kratki film. Autor Steve Jackman pokazao je kako je tehnološkiproizvod nestabilan jer je podložan suprotnim očekivanjima i vrednovanjima.

Dok je silikonska beta stanica primjer biometričkog senzora za kontrolnupetlju koja je lokalna, na razini tijela, druge tehnologije na IBE-u poveznice suza veće mreže. U slučaju aplikacije za nadzor pacijenata s kroničnim bolestima,biometrički podaci prenose se mobilnim telefonom do poslužitelja pri nekomdomu zdravlja.15 Kako se o tom istraživanju raspravljalo na javnim događanjima,uključujući i raspravu u Dana Centreu,16 razmotrila se i eventualnazloupotreba podataka dobivenih nadzorom biometričkim poslužiteljima. U UjedinjenomKraljevstvu propituju se učinci roditeljskog straha od rizika ugrožavanjaprava i slobode djece.17 Cotton Wool Kids je dokumentarac koji suprotstavljaprobleme nadziranja tijela i učinke navedenog rizika na djetinjstvo (ujednoj sceni majka traži savjet od inženjera o ugradivim GPS transponderima

kako bi pratila svoju kćer).18

Projekt Vital Signs pokušao je odraziti te probleme u proizvodu koji nadzire biometriku djeteta. Prototipi su fizički displej vezan na digitalni flaster,19 platformu za daljinski biometrički nadzor. Flaster se nosi na koži i sadrži sićušne senzore, a prikupljene podatke o tijelu odašilje preko mobilne telefonske mreže. Tim se direktnim prijenosom podataka šifriraju informacije o disanju, otkucajima srca i kretanju. Prototipi tada predstavljaju biometričke podatke kao kretanje. Vital Signs pokazuje kako se odsutna tijela pretvaraju u digitalne podatke i emitiraju putem mreža da bi se izrazili kao ponašanja u proizvodima. Cilj nije kritičnost spram biomedicinskih straživanja, već propitivanje načina na koje tehnologije reproduciraju i materijaliziraju društvene odnose.

Treći projekt, Carnivorous Domestic Entertainment Robots (CDER) smješta biološki unaprijeđene robote u dom, u kontekstu članka “Energy Autonomy in Biologically Inspired Robots”20 kojim je rezultiralo istraživanje na Bristol Robotics Laboratory. Elektro-mehanički sustavi mogu stvarati vlastitu energiju.

Nas, međutim, zanima dobivanje energije iz kemijskog supstrata − hrane. Primarni nam je interes, dakle, rad robotskog sustava koji pokazuje energetsku samodostatnost pretvaranjem prirodnog sirovog kemijskog supstrata (primjerice mrkve ili jabuke) u energiju dostatnu za osnovne elemente ponašanja poput kretanja, opažanja ili prosuđivanje. To zahtijeva umjetni probavni sustav, pa i umjetni metabolizam.21

Umjesto konzumiranja mrkvi i jabuka, CDER koriste mikrobne gorivne stanice kako bi razgradili muhe i miševe uhvaćene u klopku. Ti su roboti sredstvo pomoći, drame i zabave. Funkcioniraju na način sličan egzotičnim ljubimcima kao što su zmije ili gušteri kojima vlasnici pribavljaju živi plijen i voajerski promatraju umjetni mikrokozmos. Predatorska priroda tih autonomnih entiteta evocira pitanja o životu i smrti, izdvajajući nas iz područja moralne ugode vezanog uz mehaničko uzimanje života.

Ovakvi prizori su konkurencija programima poput Big Brothera, Mijenjam ženu ili televizijskim dramatizacijama prikaza rata. Takvi programi nas kaokonzumente (poput vlasnika vivarija) mogu odbijati ili nas angažirati, a kaovoajeri možemo se smatrati njihovim sudionicima.

U Ujedinjenom Kraljevstvu vodi se kontinuirana rasprava o načinima uključivanja javnosti na području znanosti i tehnologije.22 Na političkoj razini to je pitanje demokratizacije pristupa istraživanjima koja rezultiraju proizvodima i uslugama koje koristimo.23 Javni angažman znanosti dosad se fokusirao na predočavanje niza koristi24 do kojih je znanost dovela, ističući edukaciju u svrhu ukazivanja na propuste u znanju javnosti25. Zadatak je suvremenog angažmana javnosti da reagira na prikaze znanosti i javnosti koji su manje spoznajni,

a više kontekstualizirani, kao što su zajednice putem kojih je moguće susresti se sa znanošću i tehnologijom.26 Genetski modificirani usjevi su primjer tehnologije koja je jednako poznata kroz programe organizacija poput Greenpeacea i kroz jamstva sigurnosti koje pruža znanost.27 S obzirom na nova shvaćanja društvenog angažmana znanosti, pravo je vrijeme za razvijanje praksi dizajna koje propituju odnose između društva i znanosti i tehnologije.

Osim toga, postoji pritisak na znanstvenike i istraživače da budu društveno aktivni. Znanstvenik povećava mogućnost za dobivanje financijske potpore za projekte ukoliko dokaže sudjelovanje u društveno korisnim aktivnostima. Upravo je to bio jedan od čimbenika koje su privukle znanstvenike tijekom prvih poziva na suradnju. Takvim aktivnostima olakšava se uspostavljanje prepoznatljivog konteksta u kojem bi se suradnja odvijala na način koji je za sve od neke koristi.

U reakciji na takve uvjete suradnje projekti Material Beliefs otvoreni su javnosti kad je god to moguće.28 Programi otvoreni javnosti priređeni su na lokacijama kao što su Dana Centre, V&A, MoMa, Design Museum u Londonu, The Royal Institution of Great Britain, National Theatre, LABoral i Selfridges. Takva događanja često potaknu raspravu o djelomičnim rezultatima istraživanja i služe kao prijelaz između kritičara projekta i voditelja istraživanja. Javna događanja održavaju se u prostorima vezanima za umjetnost ili znanost, tako da se o znanosti i inženjeringu razgovara unutar konteksta u kojem se razvija dizajn, a procesi dizajna prodiru u znanstvene institucije, tako da u oba slučaja format jedne discipline predstavlja izazov formatu druge.

Neka su druga manja zbivanja organizirana za ciljanu publiku. Stephen Lawrence Center je prostor u kojem se grupa mladih ljudi upoznala s praksama spekulativnog dizajna u partnerstvu s projektom edukacije u umjetnostima. Izložba prototipa u Royal Institution dovela je do sudjelovanja dizajnera u danu posvećenom obitelji tijekom kojeg su djeca u dobi 3-7 godina dizajnirala robote koji jedu muhe. Obrazovne aktivnosti, uključujući radionice i prezentacije studenata diplomskih i postdiplomskih studija, omogućile su da pitanja koja se tiču znanosti i društva postanu dijelom područja struke studenata dizajna. Pritom bi često otvarale mogućnosti za proširenje njihovih interesa uspostavljanjem novih veza sa znanošću i tehnologijom.

Korisno je kratko se osvrnuti na jedno od takvih događanja. Na Institute of Biomedical Engineering (IBE) održana je radionica za postdoktorske studente dizajna s kolegija Design Interactions na Royal College of Art. Cilj radionice bio je omogućiti studentima kontekstualiziran uvod u biomedicinske tehnologije, a istraživačima s IBE-a svježe reakcije na istraživanja koja provode.

Radionica je uključivala obilazak i uvod koji je iznio jedan od voditelja s Instituta, prezentacije znanstvenika, te jednostavan laboratorijski pokus izdvajanja DNK iz brisa sline. Laboratorij je tad postao lokacija četverotjednog upoznavanja studenata s projektom. Znanstvenici s IBE-a i Reading University preuzeli su uloge gostujućih instruktora koji su obučavali polaznike i davali informacije o projektima. Cilj tog projekta na IBE-u bio je povezivanje dizajnerske fascinacije biomedicinskim tehnologijama, istovremeno i zaziranja od njih, s novim razumijevanjem sasvim profanih laboratorijskih istraživanja, uz osvješćivanje suvremenog programa približavanja znanosti i društva koji je predstavljen unutar izvješća.

Ovdje opisani projekti pružaju prikaz načina na koje se dizajneri mogu približiti prostorima laboratorija i, istovremeno, kako inženjeri mogu ući u dizajnerske urede i izložbene prostore. Ova prožimanja potaknuta su labavim suradnjama koja vode dizajnu spekulativnih prototipa.

Material Beliefs predlaže da otvaranjem procesa suradnje između bioinženjera i dizajnera nestručnjaci mogu na izravan način reagirati na znanost. Dizajn nudi niz metoda koje omogućuju da laici razviju zanimanje za znanost i tehnologiju. Tako se mogu otvoriti mogućnosti da javnost aktivno sudjeluje u istraživanjima, ili barem da ima ulogu u raspravi o smislu društvenih vrijednostii etičkih implikacija nedovršenih istraživanja. Umjesto da znanost i tehnologiju poima kao sklop dovršenih i zasebnih proizvoda i usluga koje vrše utjecaj na nas, Latour i Woolgar opisuju znanost kao otvorenu i kompleksnu. Ona nastaje kroz odnos između kolega i konkurencije, institucija, tržišta, investitora, političara i etičkih odbora.29 Ovaj članak ilustrira mogućnosti produktivnog smještanja kreativnih praksi unutar ove mreže.