U ovom članku dajem primjere i analizu rezultata trogodišnjeg igranja u malenoj internatskoj školi (THS) u Engleskoj za djecu u dobi od 11 do 16 godina. Svima je redom dijagnosticiran Aspergerov sindrom.
Smatram da vladajući sustav dijagnosticiranja i liječenja koji se koristi kako bi se objasnili ili stavili pod skrbništvo ”oni koji su drugačiji” nipošto nije human način tretiranja ljudskih bića i da uopće nije od koristi kao sredstvo poticanja cjelokupnog ljudskog razvoja i razumijevanja.

Još će se pokazati je li glavna struja psihologije imala pozitivan ili negativan učinak u proizvodnji takvih rezultata, ali je već sada jasno da se Aspergerov sindrom dijagnosticira kod sve većeg broja djece (Autism Society, 2010.). Preispitamo li kombinaciju značajki ili ponašanja koja dovodi do dijagnoze Aspergerova sindroma (AS), vidjet ćemo da se ta bolest uglavnom prepoznaje po oblicima ponašanja koji su suprotni onima koja se smatraju nužnima za normalne ili produktivne ljudske odnose. Prema medicinskoj literaturi (Klin, 1995.), osobe koje boluju od AS-a smatraju se takvima jer se kod njih uočava:

a) Nedostatak empatije;
b) Naivna, neprikladna i jednostrana društvena interakcija, pomanjkanje sposobnosti za sklapanje prijateljstava, uslijed čega dolazi do društvene izolacije;
c) Pedantan i monoton govor;
d) Siromašna neverbalna komunikacija;
e) Intenzivna udubljenost u ograničene teme poput vremenske prognoze, televizijskog programa, željezničkog voznog reda ili zemljopisnih karata, koje se mogu naučiti rutinski i odražavaju slabo razumijevanje, što ostavlja dojam ekscentričnosti;
f) Nespretni i nekoordinirani pokreti, čudni položaji tijela;

Ovaj kazališni autor zainteresirao se za tu konkretnu dijagnozu uglavnom zato što su njezine značajke u potpunoj opreci s onima koje nastoji poticati kod kazališnih autora i izvođača. Kada bi navedeni opis takvih pojedinaca bio točan, to bi itekako značilo da oni kojima je dijagnosticiran AS nemaju sposobnosti koje su nužne za značajniji doprinos aktivnostima vezanim uz kazalište. Međutim, nakon iskustva rada s djecom kojima je dijagnosticiran AS uopće ne sumnjam da nijedno od njih, unatoč tome što oblici ponašanja koje pokazuju možda i jesu ponešto drugačiji od uobičajenih, nije nesposobno dati vrijedan i jedinstven doprinos kazališnom stvaralaštvu.

Uočavanje paradoksa:

Na kraju jedne grupne improvizacije sa skupinom od šestero djece u dobi od 14 godina i jedne učiteljice došlo je do sljedećeg razgovora između mene (Paula) i djece:

Sam: Paul, misliš li da je bilo dobro ovo što smo upravo radili?
Paul: U kojem smislu?
Sam: Pa misliš li da je bilo maštovito i kreativno?
Paul: Apsolutno.
Sam: To sam i mislio. Također sam mislio kako ne bismo trebali biti sposobni raditi to što smo upravo radili.
Mary: Što želiš time reći?
Sam: Pa prema nekima ne bismo trebali imati razvijenu maštu, moći se igrati s drugima, ili suosjećati s njima.
Brian: Tko to kaže o nama?
Sam: Stručnjaci.
Mary: A što bi ti stručnjaci rekli da su nas vidjeli kako radimo ovo što smo upravo radili?
Sam: Nazvali bi nas anomalijom.
Brian: Što to znači?
Sam: Rekli bi da smo iznimka koja potvrđuje njihova pravila.

Trajni dojam koji je na mene ostavilo to iskustvo je dvojak: kao prvo, kako je lako imati predrasude prema nekoj skupini ljudi i podcjenjivati je isključivo na osnovi njihova grupnog identiteta: bilo da su to osobe kojima je dijagnosticiran Aspergerov sindrom ili netko drugi. Kao drugo, ovo iskustvo mi je pokazalo do koje mjere manjkavi model makro-shvaćanja dominira terapeutskim radom na mikro-razini; i do koje se mjere medikalizirano objašnjenje te djece uzima kao činjenica. Činjenica da su djeca činila ono za što (prema kriterijima dijagnoze) nisu trebala biti sposobna nije proturječje za kazališnog autora ili za velik dio djece s kojom sam radio. Proturječje postoji samo ako se vjeruje da dijagnoza AS-a doista predstavlja sposobnosti djeteta.

U srži stvari: igra

U nastavku teksta navodim neke primjere onoga što smatram znakovitim mo¬mentima zaigranosti, koji su se dogodili tijekom tih triju godina u školi.

Vozački ispit
Bili smo usred igre kada su dvoranu posjetili kandidati za novo radno mjesto terapeuta kako bi vidjeli što radimo. Prema običaju, petero ih je bilo pozvano da sudjeluju u aktivnostima u koje smo svi bili uključeni. Tom prigodom igrali smo statusne igre, poigravajući se izvođenjem likova višeg i nižeg statusa. Spojio sam jednu od mladih osoba s jednim od kandidata i rekao im da odigraju prizor u kojemu je jedna strana ispitivač na vozačkom ispitu (viši status), a druga strana je učenik koji pristupa tom ispitu (niži status). Kada je prizor završio, zatražio sam od njih da zadrže iste likove ili scenarij, ali da zamijene statuse.
Na početku prizora se dječak koji je glumio ispitanika (sada višeg statusa) okrenuo prema ispitivaču i rekao da želi zamijeniti sjedala. Ostatak prizora događao se tako da je ispitivač glumio kako je na ispitu umjesto dječaka, dajući sam sebi upute i izvršavajući ih. Na kraju prizora se ispitivač, koji je vozio, okrenuo ispitaniku i rekao mu da je prošao ispit.

Stroj za animalizaciju
Na kraju jedne dugačke improvizacije priča je dosegla točku na kojoj je skupina, u ulozi biologa, odlučila kako bi bilo dobro izumiti stroj koji bi ih pretvorio u životinje koje žele izučavati. Prva dvojica biologa koji su upotrijebili stroj uspješno su se pretvorili u psa i medvjeda. Treći biolog bila je djevojčica koja je željela izučavati žabe i to je zaželjela zakoračivši u stroj. Na njezinu nesreću, netko nije stavio dovoljno kovanica u automat za struju i stroj je prestao raditi usred procesa, tako da su joj ostale samo žablje noge na kojima je skakutala ostatak sata i nakon njega odskakutala na igralište.

Veliki pokolj grinja 1892. godine
Navodno, prema jednom učeniku koji je glumio stručnjaka na tom području, u Southamptonu je 1892. došlo do strahovitog pokolja grinja. Bio je to dio plana čistačica koje su odlučile jednom zauvijek riješiti se zakletih neprijatelja. Čistačice su se okupile u gradskoj vijećnici oboružane četkama i sredstvima za čišćenje i započele s pokoljem svih grinja, bez obzira na grinjske obitelji i djecu. Nažalost, slično epidemiji miksomatoze u Australiji nekoliko godina ranije, cilj koje je bio riješiti se napasne zečje populacije, otkriveno je da je 1% grinja imuno na četke i sredstva za čišćenje te je s vremenom stvorena nova varijanta supergrinje, čiji potomci danas marljivo stvaraju prašinu u našim domovima.

Sukob kraljevskih tjelesnih straža
Bili smo na polovici trećeg tjedna stvaranja jedne improvizirane priče u kojoj se neka kraljevska obitelj zakrvila s drugom iz susjednog kraljevstva. Svi smo glumili po dva lika u toj priči, jednog iz jedne kraljevske obitelji i jednog iz druge. U skladu s time, polovicom trećeg tjedna nijedan član ijedne od tih dviju obitelji nije se neposredno sukobio s drugim.
Međutim, tada su obje obitelji došle do zaključka da bi se trebale upustiti u borbu, samo što nijedan pripadnik kraljevske loze nije želio okaljati ruke. Umjesto toga, odlučile su poslati predstavnike da se bore u njihovo ime. Tako su poslale svaka po jednog pripadnika tjelesne straže, kojega je glumila ista osoba. Rat između dviju obitelji manifestirao se u obliku jednog glumca koji je istodobno glumio dva lika i pet minuta se borio sam sa sobom.

Narodna vojska Republike Kine
Predložio sam prizor u kojemu svaki učenik glumi neki lik na pikniku. Prvih nekoliko prijedloga bili su: majka, kuhar, vozač i učiteljica. Prijedlog petog studenta ponešto me iznenadio: Adam je želio biti Narodna vojska Republike Kine. “U redu”, rekao sam. “Sjajna ideja.” Tako je proveo ostatak improvizacije kao čitava Narodna vojska Republike Kine, govoreći kineski, čuvajući piknik od agresora i prosvjedujući protiv lošeg tretmana njega kao organizacije.
Ono što sam naučio sudjelujući u tim izmišljenim i spontanim kazališnim predstavama bilo je uglavnom isto što su terapeuti zaključili gledajući DVD s tom aktivnošću u prijašnjem prizoru: da je, bez obzira što mi vjerovali o djeci s Aspergerovim sindromom, njihova sposobnost za maštovito, kreativno i suradnički kreativno izražavanje očita svima koji si daju truda te uvide i odluče poticati njihove sposobnosti.

Zaključak

 Moje nadahnuće i zanimanje za rad s djecom na THS-u proizašli su iz moje zapanjenosti i nezadovoljstva zbog načina na koji se tretiraju mladi ljudi čije se ponašanje smatra na neki način neodgovarajućim u odnosu na prevladavajuću “normu”. Nakon iskustva s radom i igrom u okruženju koje je zamišljeno tako da istodobno sputava i liječi takvu djecu, postao sam itekako svjestan odnosa načina na koji ih se promatra na makro-razini i na koji se s njima postupa na mikro-razini.
Vezu između makro-objašnjenja (dijagnoze) pojedinaca i mikro-tretmana do kojega ono može dovesti najjasnije je iskazao R. D. Laing:
“Čovjeka se može smatrati osobom ili stvari. Ali čak i jedna te ista stvar, viđena iz različitih kutova gledanja, potiče dva sasvim različita opisa, ti opisi potiču dvije sasvim različite teorije, teorije pak rezultiraju dvama sasvim različitim skupovima radnji (…) Gledati i slušati pacijenta obraćajući pozornost na “znakove” neke “bolesti”, gledati i slušati ga [sic] naprosto kao ljudsko biće znači gledati i slušati na dva radikalno različita načina.” (Laing, 1959., str. 20)
U gore navedenim primjerima odlučio sam ne analizirati nijedno pojedinačno dijete s kojim sam radio u izravnoj vezi s dijagnozom Aspergerova sindroma, ne zato što ne vjerujem da neke od značajki koje ona opisuje ne bi točno opisivale neka od dostignuća za koja su ta djeca sposobna, nego zato što smatram da to nije koristan referentni okvir za analizu aktivnosti koje sam provodio.
Kao kazališnog autora ta vrsta dijagnoze me ne zanima na drugi način osim kao društveni konstrukt koji se može koristiti kao sredstvo za opravdanje izdvajanja (bilo fizičkog, bilo farmaceutskog) određenih ljudi iz društva. Da sam ozbiljno shvatio dijagnozu AS-a kao točan prikaz ili objašnjenje identiteta djece s kojom sam trebao raditi, ne bi imalo gotovo nikakvog smisla raditi s njima. Postoji toliko jasna dihotomija između oblika ponašanja koji su toj djeci zanijekani kao nepostojeći i onih koje zahtijeva djelatnost kazališnog autora ili izvođača da bi se svaki pokušaj njihova angažmana u procesu kazališnog stvaranja zacijelo pokazao jalovim.

Međutim, kao kazališnog autora nikada me ne zanima čime se neka osoba smatra ili čime je drugi smatraju, nego prije tko (ili tko drugi) ona može postati; i to je bila moja motivacija za upravo opisani rad.
Zadaća kazališta ili cilj ovog članka ipak nije pokušati uvjeriti bilo koga u to kako su djeca s dijagnozom AS-a “jednako sposobna za dostignuća i doprinose društvu kao i svi mi”. Također ne nastojim koristiti kazalište kako bih pokušao uvjeriti ikoga u didaktičkom smislu o bilo čemu što se tiče slobode prilika koje bi takva djeca trebala dobiti. Kao što kaže Kershaw:
“Ono što me zanima prije svega nisu načini na koje bi radikalna izvedba mogla predstavljati takve slobode, nego prije kako bi radikalna izvedba mogla ustvari stvoriti takve slobode, ili barem osjećaj istih, kod izvođača i kod gledatelja, u trenutku događanja.” (Kershaw, 1999., str. 18-19)
Jedini ili najučinkovitiji način na koji se kazalište može dotaknuti uočenih nepravdi ili nejednakosti jest reprezentacijom ili restrukturiranjem ranijih gledišta ili priča koje su se počele smatrati normom. Usidrujući svoje aktivnosti kazališnog stvaralaštva upravo u onim sustavima koje nastojim restrukturirati, ja nastojim destabilizirati neke od dominantnih načina na koje se djecu kojima je dijagnosticiran Aspergerov sindrom prepoznaje i tretira te ponuditi neke moguće alternativne pristupe.
Moja želja da se nastavim baviti tim oblikom umjetnosti i razvijati ga nije nadahnuta samo razvojnim potencijalom koji osjećam u njemu kao sredstvu pogleda na svijet i komentiranja svijeta, nego i njegovim potencijalom za praktičnu promjenu svijeta.
Gledateljima mainstream kazališta (ili televizije) često je teško povjerovati da njihovi omiljeni glumci imaju život koji je različit od uloge koju tako vjerno prikazuju na pozornici ili na ekranu. Možda je nekima jednako teško povjerovati da je za djecu koja su bačena u ulogu oboljelih od AS-a moguća druga vrsta života ili izvedbe. Jedini način da se sigurno otkrije jesu li njihova dostignuća puno ostvarenje njihova repertoara ili potencijala je prije svega taj da ih priznamo kao izvođače, a zatim da se s njima družimo i igramo. Ako isprva i ne povjerujete da su pojedinci s kojima ste se susreli sposobni za izvedbu na bilo koji drugi način od onoga koji bi njihova dijagnoza dala naslutiti, moj savjet, na osnovi iskustava na THS-u, bio bi − nastavite se igrati!

— S engleskog prevela Marina Miladinov