U suvremenim bio-filozofskim teorijama, pojam života više se ne artikulira na tradicionalan način, s centralnim mjestom rezerviranim za pojedinačne jedinke, već se promatra kroz prizmu suživota. Živa su bića međusobno simbiotički povezana, a granice među njima nejasne. Koronavirus SARS-CoV-2 koji uzrokuje COVID-19 jedna je u nizu potvrda tih teorija koje razotkrivaju zablude o čvrstoj granici između pojedinaca. Glavna metoda zaštite od virusa pokazala se maska koja je postala simbol biopolitičke prilagodbe novim okolnostima. Karolina Żyniewicz u svom se radu usredotočila upravo na taj element redizajna ljudske prisutnosti, prikupljajući korištene i odbačene maske, arhivirajući biološke otiske nepoznatih ljudi. Arhivu maski nadopunila je sustavno bilježeći iskustva pandemijskog života svojih poznanika.
Pandemija COVID-19 u ljudskoj memoriji polako blijedi, što je logično s obzirom na to da je od vrhunca pandemije popraćenog brojnim smrtima prošlo već gotovo četiri godine. Kako bi potaknula neophodnu refleksiju na tu temu umjetnica je hibernirajuće mikroorganizme s arhiviranih maski prenijela u laboratorijske uvjete i time stimulirala njihov rast, otkrivajući pritom brojne bakterije, gljivice i plijesni od kojih su neke patogene.
Također, tuđe doživljaje prenosi kroz vlastito tijelo, performativno ispisujući arhivirana sjećanja. Dok se iskustva pandemije ispredaju u priče na jednom ekranu, paralelno se prikazuje i genetski kod mikroorganizama s maski na drugom.
U ovom kompleksnom radu, Żyniewicz propituje koncepte kontaminacije i čistoće, ali i društvene i biološke granice koje su postale nejasne u kontekstu globalne pandemije. Maske postaju nositeljice sjećanja i bioloških podataka, otvarajući pitanje biološkog nasljeđa koje ostavljamo za sobom. Projekt Znakovi vremena ne samo da služi kao podsjetnik na ranjivost ljudskog života, već i kao sredstvo otpora zaboravu i otuđenju.