Projekt je nadahnut pjesmom autorice Jo Shapcott u kojoj opisuje izum pariškog znanstvenika, Dr. Variota koji služi za galvaniziranje tijela mrtvih. Začudno je i intrigantno pokušati okrenuti tu ideju i predložiti još radikalniji korak – galvanizirati nerođeno dijete, fetus, kao savršen spomenik, opisan u pjesmi i u znanstvenikovu patentu. Ovaj projekt vezan je uz sveprisutne tokove na planu nekropolitika i biopolitika. U kontekstu ljubavi i njene apstrakcije, ovaj rad priziva tradicionalni roditeljski topos obiteljskog ujedinjenja, cilja koji se ostvaruje putem reprodukcije, pri čemu novorođeno biće predstavlja vrhunac te ljubavi. U ovom slučaju ljubav može biti i sama opsesija da se ta gotovo ne-moguća ideja proizvede i materijalizira, ili metalizira, u konkretno djelo. Neobično je razmišljati o ovom radu u kontekstu kulture pop arta i njezinog načina proizvodnje. To se odnosi na dvostruku apsorpciju znanja, u granicama okolnosti u kojima se provodi. Da će svaka takva artikulacija biti ispražnjena i zatvorena… tako da se ostvari ovo polje ponavljanja, kako bismo shvatili da u ovoj igri nema kraja… Oni koji su bacali kocku to znaju. Nova vrsta religije bi zaista trebala biti poduzetna i aktivna. U slučaju realne stvari, artefakta koji se izvodi pažljivo i u hipotetskom prostoru budućnosti, postavlja se osnovno ekhartovsko pitanje: pretvara li nas ljubav u ono što volimo?

Da bi se uspješno nanio sloj metala, potrebno je razriješiti nedoumicu oko pripreme samog fetusa, budući da je dosta vlažan. To je moguće putem određenog kemijskog procesa koji će vodu učiniti gelastom ili dehidriranjem. Druga je mogućnost svojevrsno prethodno mumificiranje. Najučinkovitije bi bilo upotrijebiti elektrokemijski proces: jer on uključuje strujni krug koji svojim kruženjem u galvanskoj kupki ostvaruje potpuno hermetično taloženje srebra.