Ekstravagantna ljubav

Ljubav je tako jednostavna, svi ju živimo. Ali mi nismo jednostavni.

Ekstravagantna ljubav predstavlja umjetničko istraživanje izvan uobičajenih iskustava ljubavi i voljenja duboko zaranjajući u skrivenu ontologiju ljubavi. Ovdje ne tragamo za definicijom ljubavi, već promatramo pojavnosti ljubavi i voljenja koje se nalaze u slijepim kutovima normalnosti, baveći se ljubavlju izvan pravila određenih političkom korektnošću i granica koje nam nameće kultura.

Ljubav prožima naše živote. Neophodan je dio naših svakodnevnih razmišljanja i osjećaja. U svakoj kulturi ljubav poprima drugačije oblike, no uvijek je, na ovaj ili onaj način, sastavni dio života. Ljubav je najveća pokretačka snaga u ljudskim životima. Ljubav motivira, inspirira, uzdiže i dovodi do ekstaze, no također je u stanju dovesti do rata, nedaća, depresije ili očaja. Bilo da se radi o romantičnoj, obiteljskoj ili religioznoj ljubavi, ona određuje raspoloženje, od žarkog suosjećanja i strasti do mračne ubitačnosti. Ljubav je prije svega deterministička – ona je fenomen kojem nitko ne može umaći.

Budući da nas cijelog života hrane i odgajaju kulturalno i tradicionalno prihvatljivim modalitetima ljubavi, običavamo tražiti ljubav i ljubavne pojavnosti koje smatramo primjerenima. Imajući to na umu, postavlja se pitanje je li ljubav doista naš vlastiti izbor ili je tek odraz utjecaja kulture, popularnih medija, politike, obiteljskog odgoja i religija? Popularni romantični filmovi, pop-kultura i influenceri iz digitalnog miljea prodiru nam u živote pretvarajući naše ideale o odnosima i vezama u kopije samih sebe, stvarajući višak u prehrambenim cjevčicama našeg uma. Prejedeni smo do grla, udebljani toliko da nam ljubavna odijela počinju pucati po šavovima. No, ljubav ne postoji samo u jednoj veličini koja pristaje svima: milijuni ljudi istražuju ljubav izvan normi i ljubavne oblike koji su osuđivani, zabranjeni ili se smatraju nemogućima po mjerilima društva.

Tijekom kuriranja i sastavljanja ove izložbe bavili smo se nizom tema raspravljajući o našem poimanju ekstravagantnog u ljubavi s filozofskog i etičkog stajališta, preko političkog, pa sve do kulturnog i ekonomskog. Prije svega želimo rasvijetliti pitanja potisnutih ili rijetko spominjanih dimenzija ljubavi.

Ustaljene koncepcije ljubavi ponekad mogu biti korisne u postavljanju ključnih pitanja, kao što to čini instalacija Galvaniziranje djeteta Darka Vukića (RS). Ovaj se umjetnički rad smješta između nekro- i biopolitike i propituje može li se kulminacija obiteljske ljubavi učvrstiti doslovnom galvanizacijom nerođena djeteta i njegovim pretvaranjem u dragocjen srebrni predmet. U pitanju je nekromantična gesta posrebrenja najkrhkije jezgre istinskog simbola obiteljske ljubavi. I zaista, možda posjedovanjem ljubavi kao predmeta možemo uistinu njegovati i održavati dugotrajan odnos ispunjen ljubavlju.

Može li predmet ljubavi napojiti našu zaljubljenost ako se pobrinemo da fizičko tijelo zauvijek ostane relativno očuvano?

Projekt Anne Dimitriu (UK) Serijal o romantičnoj bolesti donosi još jedan zaokret u objektiviziranju ljubavi. Njezin je rad ljubavno pismo iz prošlosti koje ljubav prikazuje kao smrtonosnu privlačnost. Starinska trudnička haljina natopljena je izoliranom DNK (mrtve) bakterije tuberkuloze. Naslov rada aludira na tuberkulozu kao romantičarsku bolest jer se nekada smatralo da njezino sporo napredovanje – odnosno propadanje – bolesniku daje pojačanu tankoćutnost. Po svojoj prirodi, projekt je gotovo nekromantičarski jer se poigrava s idejom “bijele kuge” 18. stoljeća i važan je podsjetnik na prolaznost ljubavi i života.

Ekstravagantno je moguće pronaći i u svakodnevnom, u jednostavnoj stvari poput susreta na benzinskoj postaji. Prizor nam postavlja Shir Handelsman (IL) dvokanalnim komadom Morendo. Svojim protagonistima on zapravo omogućuje ulogu naratora u vlastitoj priči, a radi se o njegovim roditeljima koji već šest godina ne pričaju. Sniman s nadrealnom pozadinom, film se estetski prepušta jednostavnoj priči izgubljenog vremena, krhkih sjećanja i gotovo zaboravljene ljubavi. Kad bi se sjećanja mogla podrediti volji, bi li se time mogao zaustaviti protok vremena koji je ono što nagriza privlačnost? Josip Pino Ivančić (HR) poigrava se sa svakodnevnim servirajući nam sastojke za mediteranskog ljubavnika. U radu crven Bijeli Plavi Med i (s)Teran nudi nam izvorne sastojke neotesanog priobalnog ljubavnika, takozvanog dalmatinskog galeba: krv, spermu, plavi ruž, med i bocu vina, uredno izložene na stolnjaku u potpunosti izrađenom od novinskih oglasa u kojima pojedinci tragaju za ljubavlju.

U svojem dugotrajnom istraživanju, Ljubav je negdje drugdje., Charlotte Fuentes (FR) istražuje što znači zaljubiti se u priču, u potencijal, u mogućnost zaljubljivanja. Autorica šalje pisma i razglednice i život gradi oko zamišljene namjere da se zaljubi, smještene u skrovitom mjestu njenog uma, zaštićena od stvarnosti nemogućnošću uzvraćanja ljubavi jer je jedan ljubavnik preminuo, a drugi je nestao na moru. A kad bismo mogli ukloniti priču, ali zadržati taj osjećaj iščekivanja i topline, neizvjesnosti i zanesenosti? Ulazeći u prostor instalacije Sehnsucht Antonije Bačić (HR), odjednom se nalazimo u predjelu nostalgije, čeznući za univerzalnim osjećajem zaljubljivanja. To je snovito mjesto, obavijeno tkaninama pastelnih boja i ukrašeno predmetima iz razdoblja ushićene zaljubljenosti. Ljubav ovdje ne predstavlja vezu s romantičnim drugim, prijateljem ili članom obitelji, već je pročišćena i svedena na emociju za kojom uvijek ponovno čeznemo – da bismo se opet fantastično izgubili nakon što premostimo procjep koji izaziva nepoznavanje i neiskustvo.

Ili ćemo to pronaći u čežnji za ljubavlju? Performans Pjesma vojnika na straži Branka Miliskovića (RS), inspiriran pjesmom Lili Marlene iz Drugog svjetskog rata, žalobna je serenada ispunjena iščekivanjem i mukama čekanja na povratak voljene osobe. Ako uklanjanjem priče oslobađamo prostor za pojačanu osjetljivost lišenu straha od gubitka ili propuštanja, ili ako se, pak, s druge strane, čvrsto držimo priče u kojoj nema konkretnog ljubavnog objekta, to dovodi do osjećaja duboke melankolije jer bi u tom scenariju bilo tko potencijalno mogao preuzeti glavnu ulogu.

Ushićeni i zaokupljeni ljubavlju kao senzornim iskustvom krećemo dalje i ulazimo u zamračeni prostor umjetnika Jensa Christiana Boa Johansena (DK) i Sare Jurinčić (HR). Ispitivanje erotike br. 1 uvodi nas u ljubavničku fantaziju, na mjesto susreta na kojem je ljubav sažeta u taktilni, vizualni i zvučni podražaj. Sjedimo sami, osluškujući, gledajući i dodirujući predmete koji u nama izazivaju osjećaj topline i razdraganosti, pitajući se bi li ovo mogao biti taj značajni međuprostor između nas i drugoga.

Na toj se osami možda ulovimo kako fućkamo melodiju, jedno te istu, jednu za drugom. To čini i Niko Mihaljević (HR) u svojem tridesetominutnom performansu Need Your Love So Bad. Usamljen u hotelskoj sobi, fućka pjesmu u obradi Fleetwood Maca – da bi to ponovio u okruženju nalik na karaoke bar pred publikom koja željno osluškuje hoće li promijeniti pjesmu. No njegova se pjesma ne mijenja, melankolija ostaje, dovedena do apsurda nedostatkom izvora ili cilja.

Osvijetljeni svjetlošću LCD ekrana za karaoke, putujemo do druge mračne sobe gdje se nalazi elektronički tablet koji čeka da ga se konzumira. Na ulazu nas dočekuje sprej za dezinfekciju i papirnate maramice. Riječ je o radu FETIŠ Danija Ploegera (NL): uvedeni smo sprejom i maramicama, a dočekuje nas zatamnjeni ekran koji je treba očistiti i polizati. Ako ekran poližemo, on zasvijetli, obasjavajući okolinu. Čije se potrebe ovdje zapravo zadovoljavaju? Dok nam lica stalno osvjetljava plavičasto svjetlo ekrana, možda tako dolazimo do ispunjenja: obavijeni svjetlošću kao znakom uzvraćanja? Ovo je prava digitalna ljubavna priča u kojoj ekran postaje točka tališta i utjelovljenja susreta stroja i čovjeka.

O ekranima koji razdvajaju ljubavnike i zavezanim jezicima uslijed nedostatka intimnog kontakta, ispričat će nam Andi Wallwhore i Gina Rottweiler (US) svojom pričom o udaljenosti u Nedostaje mi spavati cijelu noć s tobom u ustima, dok se nalazimo pred kolažnim muralom koji je sastavio opsesivni um. Pred nama je portret žudnje: požudne čežnje na daljinu za dodirom ljubavnika toliko jake da doseže granice boli. Koliko je teško ispuniti prazninu između njih, toliko je mukotrpno sastrugati mural da bi ga se uklonilo. Zane Cerpina (NO) tu prazninu ispunjava Knjigom ljubavnih ugriza, invadirajući drugoga i ostavljajući svoje tragove na njegovu tijelu: intimnim grizenjem ostavljajući oznake i otiske ljubavi na koži svog ljubavnika tijekom nekoliko godina.

Oba projekta vraćaju se ideji ljubavi kao iskustvu dodira, upotpunjenom svim osjetilima, čime se zadovoljava animalistička potreba za prodiranjem u drugoga i njegovim prodorom u nas. Bi li tu žeđ moglo utažiti konzumiranje našeg ljubavnika ili ljubavnice? Roce Canibal (ES) u svojem performansu Hemoglofilija [Recepti za utaživanje kanibalske gladi] pokušavaju saznati upravo to. Ce Quimera i Roger Rabbitch pozivaju nas da okusimo ovu krvavu gozbu pokušavajući time prebroditi uobičajenu udaljenost između ljubavnika.

Iz tijela u tijelo, iz krvi u krv, iz sala u salo – Adam Zaretsky (US) izvodi Lipofekciju na željnu publiku. Prikupljajući tjelesne tekućine te voće i povrće, on stvara masni napitak namijenjen tome da ga se umasira u kožu. U potrazi za modusom istinskog povezivanja teško je zamisliti osobniji kontakt od apsorbiranja tuđe DNK. Sličnu biotehnološku nit slijedi i rad Marte de Menezes (PT) Anti-Marta. Supruga-umjetnica i suprug-znanstvenik pokušavaju izvesti transplantacije kože partnera na vlastito tijelo, koju partnerovo tijelo ipak brzo odbacuje. Iako se njihova koža opire povezivanju s drugom, njihova je povezanost ovjekovječena u virtualnom prostoru kojim kolaju antitijela Anti-Marta postojeći samo u svrhu raspoznavanja stanica drugoga. Učinak je ovdje dvojak: njihova tijela sjedinjuju se u virtualnom prostoru, dok se njihova fizička tijela opiru izmjenjivanju i zadržavaju svoj identitet. Dan Oki (HR) i Sandra Sterle (HR) pokušavaju predstaviti drugačije istraživačko putovanje dvojca u svojoj instalaciji 1997. Animacija, koja je nastala prije više od dvadeset godina, još uvijek prikazuje vječnu razmjenu između bilo kojih dvoje ljudi u obliku njihovih glava u prostoru. Njihov odnos, čas neuhvatljiv, čas besmrtan, prikazuje stalnu mijenu sugerirajući njihovu povezanost nečime što je veće od njih samih i na što ne mogu utjecati.

Iz dva u šest, Tamara Bilankov, Hrvoslava Brkušić, Stella Leboš, Luana Lojić, Ivana Pipal i Ana Vuzdarić iz kolektiva Ljubavnice (HR) proširuju tu ideju predstavljajući SEDMU u radu pod nazivom Radije bih bila kiborg nego božica. Zamišljena kao virtualno mnogobožanstvo satkano od zbroja svih šest umjetnica, ona je misionarka u potrazi za novim oblicima života, sedma ljubavnica oslobođena od ovosvjetskih problema. VENTRILIO, umjetnika Borisa Debackerea (BE) i Jerryja Gallea (BE), virtualni je entitet s drugim interesima na pameti. Ovaj oblik umjetne inteligencije pročešljava kibernetički prostor u potrazi za onime što bi od nas mogao naučiti o ljubavi. Tragajući za odgovorom na pitanje “Što je ljubav?” ideje naučene putem portala za upoznavanje, društvenih medija i na drugim predjelima interneta, izgovara antropomorfna lutka kojom upravlja robotička ruka. Ljudske informacije pronađene u virtualnom prostoru vraćaju nam se putem lutke bolnog srca koja pokušava ostvariti povezanost.

Od prave ljubavi i ljubavnika zaglavljenih u virtualnom prostoru, dolazimo do zaokreta stvarnosti uz instalaciju PHANES (Postljudski umjetni mrežni sintetizer embrija) umjetnice Jaden J. A. Hastings (AU). Radi se o umjetnoj inteligenciji koja je istovremeno i predmet privlačnosti i zavodljivi pjev u potrazi za idealnim romantičnim partnerom. PHANES je umjetna inteligencija naučena pronalaziti greške u Jadeninu genomu i na temelju njezina DNK traga za idealnim partnerom s kojim će spajanje iznjedriti stvarno, poboljšano potomstvo. Njezina ljubav okrenuta je ka budućem savršenstvu i zaštiti, a rezultat će biti savršeno dijete, unatoč nedostacima i majke i oca.

Margherita Pevere (IT/DE), pak, promatra kako hormonalna kontracepcijska sredstva sprječavaju trudnoću. Njezin projekt Utrobe bavi se ekologijom putene želje, inscenirajući neočekivani ples dvaju organizama na staničnoj razini. Izvantjelesni organ služi kao plesni podij za uparivanje njezinih vaginalnih epitelnih stanica sa stanicama jajašca puža golaća. Rad kritički promatra tijelo kao biokemijskog kiborga čiji materijal curi (kemijski kontraceptivi) utječući na naš okoliš (puža) čak i izvan ženskog tijela.

I što s nedostatnim majkama? U svojem političkom radu Mlijeko Ana Sladetić (HR) propituje definiciju prikladne majke. Dojenje, koje se često smatra uzvišenom, gotovo božanskom zadaćom majčinstva, pretvara se u oružje protiv svih onih koji za to nisu sposobni. Posramljena i pod povećalom, ona redefinira svoj odnos prema djetetu, pretvarajući se u običan instrument služenja gladnom novorođenčetu. Time srozavanje čina dojenja, koje se sada umjesto s velikom srećom povezuje s tugom, dovodi do dubokog osjećaja praznine. Možda je bolje pogled okrenuti u drugom smjeru, kao što to čini Maja Smrekar (SI) u radu K-9_topologija: (proširena) Hibridna obitelj u kojem se rješava antropocentričnih gesti. Hibridna obitelj sastoji se od pasa kojima je ona majka, a svi oni kao zasebni entiteti – životinje i ljudi – sišu, isprepliću se i postaju idealistično obiteljsko stablo bez korijena. Ona je okrenuta budućem prostoru i vremenu, društvenom prostoru u kojem ideje o obitelji, ljubavi, zajednici i civiliziranosti više nisu uvjetovane vrstama. Njezina hibridna obitelj predstavlja model neograničene ljubavi koja nadilazi vrste.

Dok Maja Smrekar stvara goblen koristeći vlasi svoje hibridne obitelji, Betina Habjanič (SI) oplakuje raskomadano truplo svinje i ponovno ga sastavlja. Što je ljubav u odnosu na smrt? U svom radu Ljubavni čin: Pogrebni marš ona izvodi posthumni ritual ponovnog sastavljanja, od raskomadanih dijelova do ponovnog stvaranja bića koje osjeća. To je uistinu čin ljubavi prema drugome. Živeći razdvojeno u sklopu masovna poljoprivrednog uzgoja, nikad im se ne bi pružila prilika za taj užitak. Nakon ljubavi koje nadilaze granice vrste, dolazimo do Beth Stephens & Annie Sprinkle (US) i njihova pokreta ECOSEX kojime one savršenog ljubavnika pronalaze negdje drugdje. U današnje vrijeme obilježeno hiperobjektima i ekološkim katastrofama, njihov Ecoseks manifest 1.0 zauzima doista ekološki pristup ljubavi i djelovanju, preobličujući glavnu metaforu “Zemlje kao Majke” u “Zemlju kao Ljubavnicu”. One su, ni više ni manje, nego strastveno zaljubljene u Zemlju, a svoju ljubav prema planeti u potpunosti upražnjavaju, tako propitujući naše poimanje ekologije, roda i identiteta i čineći granice svih tih pojmova fluidnima.

Uzevši u obzir trenutnu ekološku katastrofu, Zemlji je uistinu potreban ljubavnik/ca. Mogli bismo reći da joj Saša Spačal (SI) odašilje poruku svojom biotehnološkom instalacijom Inspiracija. Tu poruku ispisuje respiratorni stroj koji odlučuje tko će udahnuti zrak obogaćen bakterijama iz tla Mycobacterium vaccae. Udahnete li ih, bakterije će vam dati osjećaj smirenosti i romantičnog ushita, smanjiti anksioznost i povećati mentalni kapacitet. No pred bioreaktorom nisu svi jednaki, jer on svoj miris ispušta u nejednakim intervalima. Inspiracija će vam omogućiti da Zemlju doživite u svoj njezinoj veličanstvenosti, no samo ako vas odabere.

Dok zajedno pokušavamo uhvatiti taj odlučujući dah, ponovno se okupljamo oko komunalnog stroja. Radi se o instalaciji Vitra Drinkovića (HR) HEART TUBE. Četiri stetoskopa u potrazi su za kucajućim srcima, a jednom povezani, zatutnje naš unutarnji zvuk. Dok se nalazimo licem u lice jedni s drugima, instalacija bilježi svaki naš pokret, kratkoću daha i uzbuđenje, a pojedinačne pumpe amalgamiraju se u jednu, stvarajući novi oblik beznadno romantične biološke komunikacije. Dok se naši zvukovi stapaju, a razgraničenje između tebe i mene nestaje, performans Koreografija utopije plesačice Sonje Pregrad, glazbenika i dizajnera Andra Giunija i multimedijalnog umjetnika Tina Dožića (HR) suočava nas sa sinestetskim iskustvom svjetlosti, zvuka i pokreta. Ovdje se ponovno nalazimo u zatamnjenoj prostoriji. Ta se soba pretvara u živući organizam, okolinu u kojoj se ljubav poima kao sjedinjenje različitosti: zvuk može postati svjetlost, a svjetlost se može pretvoriti u pokret.

Našavši se u mraku, možemo upaliti svjetlo, a tu će nas dočekati sjaj zlatnog tanjura. Tanjur pozlaćen zlatnim listićima nalazi se povrh svežnja netom izgorjele borovine. U pitanju je instalacija Ljubav prema pljuvanju u zdjelu iz koje jedem Siniše Labrovića (HR). Rad nudi političan pogled na ljubav: kako bismo uistinu voljeli sami sebe, moramo gristi ruku koja nas hrani – kako bismo se voljeli moramo izvršiti čin agresije prema zahtjevima za produktivnošću i profitom koje nalaže tržišna ekonomija. Time instalacija izražava ljubav putem čina pljuvanja, pljuvanja u raskošni zlatni tanjur smješten povrh tragičnih stabala prikupljenih nakon šumskog požara koji se dogodio prije samo nekoliko mjeseci. Julischka Stengele (AT) nježno i podatno izokreće shvaćanje normativne ljubavi obasipajući svoje tijelo poput tuđeg poljupcima u performansu Nije za Oscara. Pokušavajući na svakom dijelu svog velikog tijela ostaviti otisak poljupca, svoje tijelo pretvara iz objekta, u središnji predmet ljubavi prema svemu začudno drugačijem i svemu ljudskom. Tamo gdje se ona ne uspije poljubiti, publika je pozvana dovršiti naum ostavljanja otisaka ljubavi.

S poljupcima u ruci upućujemo se do našeg posljednjeg odredišta: suradnje modnog brenda E.A. 1/1 S.V. (HR) umjetnika Silvija Vujičića i KONTEJNER-a. Prostor funkcionira kao prodavaonica u kojoj su izloženi izvezeni odjevni predmeti koji kriju nevjerojatne i davno zaboravljene pripovijesti o seksu i ljubavi, a mi možemo odabrati koju ćemo od njih ponijeti sa sobom. I tako, odlazeći, postajemo dijelom ove ekstravagantne ljubavne priče koja oduvijek ima svoje mjesto u našim svakodnevnim životima.

Zavirili smo redom u svaki kutak ovog polifoničnog entiteta ekstravagantne ljubavi. Svaki od umjetnika u ovoj romansi otvorio je novi put ka prostoru gdje je ljubav viskozni namaz koji curi i prodire u naše buduće živote. Gledajući unatrag, potraga za ekstravagancijom omogućila nam je da ljubav pronađemo u svim oblicima odnosa: prema samima sebi, između roditelja i djece, majke i oca, politike, romantičnog drugog, izdižući se iznad ljudskog, iznad vrste i prirode. Naučili smo da je ljubav na obzoru života podložna svakojakim utjecajima: od biopolitičkih do hormonalnih, od zasljepljujuće želje do kalkulirano racionalnog, od poznatog i normativnog do čudnovatog i stranog. Voljeti znači prolaziti prostranim poljima mogućnosti i izbora, pri čemu će mnogi od nas spoznati vlastitu ekstravagantnu priču. Na kraju krajeva, ekstravagantna dimenzija ljubavi odnosi se na sve ono što ljubav može biti.