O improvizaciji kao modusu ljudskog djelovanja i dalje postoje velike zablude. Zapadna misao improvizaciju često poistovjećuje s neorganiziranim rješenjima koja odlikuje privremenost i nestabilnost. Idealno ljudsko djelovanje počiva u domeni kontrole – onaj tko vlada svojim sposobnostima ne mora improvizirati. Iako možda težimo kontroli i stabilnosti, najčešće su te ideje idealizacija naše percipirane stvarnosti – svijet nije siguran i u tom smislu od nas zahtijeva stalne improvizacijske inpute. Samo ako prihvatimo nestabilnost našeg okruženja možemo se uspješno kretati nepouzdanim krajolikom stvarnosti koji je u stalnoj mijeni.
Možemo primijetiti dva važna aspekta improvizacije koji su u opreci s uvriježenom percepcijom o njoj:
1. Improvizacija je rezultat složenog sustava pripreme – U kontekstu glazbe to podjednako uključuje standardizirano glazbeno znanje i širu perspektivu kojom se pokušava usmjeriti svijest na određene meta-razine glazbenog djelovanja.
2. Improvizacija uključuje pravila – Improvizacija je djelovanje vezano uz određeni kontekst. U tom smislu, kao i svako djelovanje, improvizacija zahtijeva cilj.
Možemo zaključiti da je improvizacija također oblik kontroliranog djelovanja – kontrolirani gubitak kontrole. Uspješna improvizacija zahtijeva visoku razinu prilagodbe pravila i sposobnost kontinuiranog odgovaranja na niz neočekivanih okolnosti. Tijekom procesa improvizacije, izvođač se stalno prebacuje između stanja toka i stanja refleksije, u interakciji s okolinom i svojim unutarnjim kognitivnim postavkama.