Godine 1967. mlada biologinja promijenila je naše shvaćanje života. „Mi smo višestruko složeni pojedinci“, izjavila je Lynn Margulis, tvrdeći da brojni oblici života vrše osnovne funkcije u ljudskim stanicama. Margulis je taj suživot različitih mikroorganizama nazvala endosimbiozom, što u slobodnom prijevodu s mandarinskog (内共生) autorica Erin Espelie naziva „unutar dijeljenog života“.

Primjenjujući načela suradnje i simbioze na Zemlji na majčinstvo i promišljanje o mitohondrijima – „drevnim simbiontima koji u nama obitavaju i prenose se po majčinoj liniji" – Espelie također odaje počast filmskoj tradiciji koja ljudsko tijelo prikazuje kao neotkriveni krajolik i horizont planeta, poput onoga na povijesnoj fotografiji Izlazak zemlje iz 1968. U kontekstu pojma „planetarnog“, Lynn Margulis odigrala je ključnu ulogu i u artikulaciji hipoteze o Gaji, koju je razvila u suradnji s Jamesom Lovelockom. Prema teoriji „simbiotske Zemlje“, živi su organizmi u interakciji s neorganskom okolinom na Zemlji, pri čemu nastaje sinergijski i samoregulirajući sustav koji pomaže u održavanju uvjeta za život na planetu. Odajući počast Margulisinoj revolucionarnoj viziji koja u središte evolucije i života stavlja suradnju (umjesto „opstanka najjačih“) i potkopava ideju da je čovjek doista čovjek (90% ljudskih stanica je ne-ljudsko, to jest, bakterijskog, gljivičnog, virusnog ili životinjskog porijekla), a tako i „individualno“ biće, Erin Espelie isprepliće audiozapise znanstveničinih radikalnih ideja s glasanjem raznih neobičnih bića koja nastanjuju oceane.