"Gotovo je bio mrak kad sam pronašao ostatke njegova plijena. U sjeni je krv izgledala crno. Plijen grabežljivca je poput vrućeg pepela umiruće vatre. Sati tame, kao što su noć i san, neophodni su anorganskom i organskom carstvu. Čak ni Mjesec ne sja svake noći, nego ustupa mjesto tami."

D.S.

Oko spava, uho diše multimedijska je instalacija Davora Sanvincentija koja polazi od terenskih zvučnih zapisa životinjskih staništa. Rad je proizišao iz kompleksnijeg višegodišnjeg projekta koji je obuhvaćao umjetničko i tehnološko istraživanje te inženjerski rad, realizirano u suradnji s inženjerom elektroakustike Miodragom Gladovićem. Sanvincenti i Gladović izradili su takozvanu zvučnu zamku kako bi mogli bilježiti zvukove životinjskog svijeta noću, približiti ljudskom uhu i oku trenutke u kojima životinjsko carstvo živi slobodno, lišeno ljudske prisutnosti.

Zvučna zamka omogućila je približavanje spektru koji nam je nepoznat; ulazak u intimu zvukovlja divljih bića i njihove akustičke okoline na mikrolokacijama nacionalnih parkova Risnjak (Hrvatska) i Peneda – Gerês (Portugal). Snimke također daju značajan doprinos procjeni bioraznolikosti navedenih područja u odnosu na antropogenu buku i zvučno onečišćenje, što ih čini vrijednom arhivskom građom i za buduće generacije. Iz prikupljenog materijala, Sanvincenti stvara više kanalnu audiovizualnu instalaciju kojom posjetitelja stavlja u stanje neizvjesnosti koje provocira napetost slušnog aparata te mijenja način slušanja i našu auditivnu percepciju, istovremeno stvarajući suosjećanje prema prirodi i životinjskom svijetu.

Izazivajući tenziju uha, ali i uma, autor nudi šire razumijevanje slušnog aparata: osim organa koji nam fizički prenosi zvučne valove, slušni aparat je cijelo ljudsko tijelo, a ponajprije mozak, stanje svijesti i napetost uma. Uho je osjetilo noći i iznad svega onog najosjetljivijeg što postoji: podzemne noći, zatvorene noći, noći dubine, noći smrti. Napetost senzibilizira naše biće, dovodeći ga do krajnje osjetljivosti. Takve osjetljive korespondencije se u ovom slučaju pojavljuju na psihičkim vrhovima različitih osjetila. Spoznajemo to dok u najmračnijoj noći iščekujemo dan. U tim trenucima napeto uho pokušava vidjeti. Nasuprot pribranog uha, napeto uho traži nešto izvan samog zvuka. Vizualne slike napetog uha vode maštu onkraj tišine, tumačeći osjete. Slike se doživljavaju u samom činu napete imaginacije.

Baveći se filozofijom zvuka i psihoakustikom, Sanvincenti se u mnogočemu oslanja na djelovanje skladateljice i umjetnice Maryanne Amacher, od koje i preuzima naslov instalacije, ali i na djelovanje drugih pionira_ki teorija i razumijevanja slušanja.

Davor Sanvincenti (1979.) je multimedijalni umjetnik čije se područje djelovanja nalazi u fenomenologiji audiovizualnog i antropologiji vizualne kulture. Djeluje u medijima filma i videa, fotografije, fizičke svjetlosne i zvučne instalacije te audiovizualnog performansa. U svojim se radovima bavi konceptom iluzije, istražujući moguće granice ljudske percepcije te konstrukcije iskustva. Izlagao je na brojnim međunarodnim izložbama i festivalima kao što su Device_art (Montreal), Biennale des Imaginaires Numériques (Aix-en-Provence), 28. Muzički Biennale Zagreb, International Film Festival Rotterdam, Edinburgh International Film Festival, Ann Arbor Film Festival (SAD), Curtas Vila do Conde (Portugal), EXiS International Film Festival Seul, Imagine Science Film Festival - New York. Dobitnik je mnogih nagrada te je sudjelovao na umjetničkim rezidencijama u SAD-u, Francuskoj, Nizozemskoj, Portugalu, Mađarskoj i Litvi.