Interaktivne rukavice su analogno-digitalni rad i predstavljaju jedan oblik komunikacije. Riječ je o neposrednoj komunikaciji koja prelazi u najnedruštveniji oblik – onu elektronsku, matematičku. Prvi dio sudjelovanja u projektu zahtjeva neposrednu komunikaciju – slijeđenje određenih uputa/preporuka. Realizacija je zamišljena u parovima. Poželjno je da se osobe koje čine par ne poznaju. Slijedi biranje rukavica. Držeći se za ruke s dobro zatvorenim rukavicama, parovi sjede, stoje ili se kreću. 'Putovanje' s nepoznatim je započelo, a zbog gotovo hermetičkog zatvaranja otvora na rukavicama između dlanova sudionika počinje stvaranje 'atmosfere'. Nakon nekog vremena otvara se atmosferski poklopac i ubacuju se senzori. Želim upotrijebiti tehnologiju (senzore, računalo koje obrađuje podatke, sučelje za prikaz informacija) kako bih došla do dubinskih informacija o osobama u paru. Informacije se obrađuju i čine jedinstvene krivulje. Za bolje razumijevanje izbora senzora (temperatura, vlaga, otkucaji srca), koje koristim u istraživanju, potrebno je napomenuti što je ljudski karakter i što na njega djeluje. Karakter shvaćam kao osobitost ili ljudskim nadomjeskom za instinktivni sklop kod životinje. Na razvitak karaktera djeluju: genetika-prirođena konstitucija, obiteljska atmosfera, ekonomske i socijalne prilike u kojima čovjek odraste, spol...
Okolina nikada nije ista za dvoje ljudi, jer ih razlika u konstituciji tjera da doživljavaju istu okolinu na više ili manje različit način. Raspolažem s dvadeset pari različitih rukavica. Svaki par se razlikuje po boji, izolaciji, formi. Različite rukavice predstavljaju različite okoline.
Paradoks je ljudskog postojanja da čovjek istovremeno čezne za bliskošću i nezavisnošću, za jedinstvom s drugima i za očuvanjem svoje posebnosti. Razmotrila sam i taj moment pri odabiru rukavica pa i odvojenim rukavicama bez mogućnosti stvaranja 'zajedničke atmosfere' je moguće komunicirati.
