Videoinstalacija – dva kanala s delayjem kroz postav, loop od 11 sekundi, animacija u boji, nijema; 2017.
Ova računalna animacija nastala je pod imenom Kiss 1997. godine. Proizašla je iz niza formalnih medijskih eksperimenata, koje smo radili u Nizozemskoj 90-ih godina. U ovom radu upotrijebili smo računalno generiranu sliku koristeći 3D-skener, stvorili smo svojevrsni hologram svojih glava te mu dali koordinate i smjer kretanja koje sugeriraju pokret prožimanja trodimenzionalnih formi na dvodimenzionalnoj projekciji. U beskonačnom loopu referiramo se na niz filozofskih i estetskih pitanja vezanih uz individualnost, zajedništvo i putanju interakcije ljubavnog para. Što se dogodilo u razmaku od 22 godine? Dobar odgovor bio bi – svašta. Realizirana spona istovjetnosti između života i onoga što je prezentirano kao umjetnost; komplementarnost onog mišljeno-zadanog u trajanju ljubavnopartnerskog odnosa. Promjena naziva rada za ovu priliku iz Kiss u 1997 mijenja smisao cjelokupnog rada na više načina.
Umjetnički rad prezentiran u novom kontekstu više od dva desetljeća nakon njegovog nastanka ostenzibilno govori o prirodi starenja pojedinog umjetničkog rada, ali i ljubavnog odnosa dvoje partnera. Ljubav projicirana 1997. godine iz vremenski zadane ishodišne točke u budućnost, sada se usmjerava u prošlost, iz projekcije u retrospekciju sugeriranu prikazivanjem istog rada nakon 22 godine. Međutim, to je istovremeno i projekcija u novu budućnost, širenje dvaju pravaca iz dvije ishodišne točke koje klize u vremenu stvarajući kronotopske razmake što se zrcale na determinaciji jednog ljubavnopartnerskog odnosa. Susret s repetitivnom strukturom onemogućuje izvanjsku akciju i upućen je iznova na sebe kao događaj, razdvajanje također počinje uvijek iz početka, ali se kao ni susret nikada ne završava. Dvokanalna video instalacija istog sadržaja sastoji se od dvije međusobno sinkronizirane projekcije koje su, projicirane na suprotnim zidovima i time međusobno razmaknute, odnosno odvojene, prostornom zonom ne-slike. U početku neutralna zona razdvajanja ili spajanja projekcija biva uključena u sadržajnu cjelinu projiciranih faza animacije te dobiva simboličko značenje izgradnjom toponimske naracije, koja je u ovoj instalaciji postignuta određenjem zakašnjelog vremenskog slijeda gledatelja.
Dan Oki (HR)
Dan Oki likovni je umjetnik i filmski autor. Radi na procesima i istraživanjima osobnih, društvenih, vizualnih i literarnih sadržaja koji uvjetuju različite medijske forme i načine njihove prezentacije. U središtu je njegovoga interesa osobna medijska arhiva i vizualna naracija u galerijski artikuliranim kontekstima, novim medijima i filmu. Pripada generaciji umjetnika koji su u devedesetim godinama prošloga te u prvom desetljeću novoga stoljeća istraživali likovnost u filmu i novim medijima. Radove iz područja suvremene umjetnosti izlagao je na mjestima kao Mejan Labs - Royal Academy of Fine Arts u Stockholmu, Museo Nacional Centro De Arte Reina Sofia u Madridu; Palazzo Pubblico u Sieni; The 5th International Biennale ARTEC’97 u Nagoyji; Museum voor Moderne Kunst u Arnhemu; MMSU u Rijeci; MSU u Zagreb; MMSU u Novom Sadu; Doulon Museum of Modern Art u Šangaju; Smart Project Space u Amsterdamu; Andiamo Gallery u Marseilleu; ARCO Blackbox u Madridu; Argos u Bruxellesu; Red Brick House u Yokohami. Istraživanjem pokretne slike i teorije medija dolazi do nezavisnog igranog filma. Od 2004. do 2017. godine kao producent, scenarist i redatelj realizira pet raznorodnih dugometražnih filmova: Oxygen 4 (2004.), The Performance (2010.), Mrak (2011.), Oproštaj (2013.) i Posljednji Super 8 film (2017.) Filmovi su prikazivani na festivalima kao Motovun Film Festival; Brooklyn Film Festival u New Yorku; International Film Festival Rotterdam; Image Forum Film Festival u Tokiju; Pula Film Festival; Transmediale u Berlinu; SEE Film Festival u Los Angelesu; European Media Art Festival u Osnabrucku; World Wide Video Festival u Den Haagu; Vidonale u Bonnu. Radovi Dana Okija nalaze se u kolekcijama istaknutih domaćih i inozemnih institucija iz područja medijske umjetnosti. Redoviti je profesor na Umjetničkoj akademiji u Splitu i Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Sandra Sterle (HR)
Sandra Sterle (Zadar, 1965.) diplomirala je Kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te nastavila svoje školovanje na Kunstakademie u Düsseldorfu na Odsjeku za film i video. Od 1991. do 2000. godine živjela je i radila u Amsterdamu, gdje je primila stipendije i nagrade za umjetnički rad. Od 2001. godine predaje na Umjetničkoj Akademiji Sveučilišta u Splitu najprije Nove Medije, a potom Performans i video te Umjetnost u Kontekstu. Njeni su radovi bili izloženi, izvedeni i prikazani u brojnim domaćim i međunarodnim umjetničkim institucijama. Stvara unutar stvarnih i virtualnih geografija u odnosu na koje uspostavlja fluidne identitetske konfiguracije i stalno iznova definira nove socijalne, biološke i komunikacijske obrasce. Tjelesne izvedbe zanimaju je kao medij izvođenja identiteta u okviru klasične definicije forme performansa ili kroz konstrukcije, koristeći video, film, medijske tehnologije ili gradeći metodološki složene naracije.
