Studija pokreta je ironičan pokušaj izokretanja evolucije filmske tehnologije. Prvotni cilj ovog rada bio je napraviti funkcionalan zoopraksiskop, koji se sastoji od dijaprojektora prerađenog u laternu magicu, elektromotora, strujnog transformatora i nekoliko zupčanika bicikla. Projektor prikazuje film u kojem se autor ljulja na konjiću za igranje koji se nalazi u dječjem parku. Radnja je snimljena digitalnom kamerom, a zatim je iz avi formata izrezano 126 digitalnih sličica i otisnuto u obliku fizičkih fotografija. Potom su fotografije iznova fotografirane kao dijafilm, koji je razvijen i zalijepljen na disk koji u sedam sekundi napravi jednu rotaciju oko svoje osi i brzinom od 18 sličica u sekundi prikaže film koji asocira na prve projicirane pokretne slike konja u galopu.

Rad je na razmeđu funkcionalnog projektora i objekta/skulpture, tj. banalnost prikazanog materijala na neki način poništava funkciju samog stroja i pretvara ga u skulpturu čiji je sadržaj citatne naravi kao i njezina forma, iako to nije bila početna namjera. Prvotno je postojala samo želja da se proizvede projektor koji će biti sposoban prikazati pokretnu sliku kakvu su ljudi gledali prije 140 godina. Ono što je indikativno za usporedbu filma Studije pokreta s onima Edwarda Muybridgea jest okruženje. Muybridge je svoju sliku preradio kako bi smanjio distorziju koja nastaje zbog primitivnosti zatvarača projektora pa je fotografije naknadno doslikao, a tim procesom i pojednostavio. Tako su one svedene na konja i jahača, koji zbog nedostatka perspektive jesu u pokretu, ali ustvari nikamo ne idu jer nemaju uporište s kojega bi se kretali prema nečemu te stoga galopiraju iz ničeg u ništa. S druge strane, u Studiji pokreta to okruženje postoji, no igračka-konjić u parku, dakako, uvijek stoji na mjestu, a pokret je samo metafora. Ako nekuda i želi odjahati, svako dijete koje na galopira na njemu samo si to mora izmaštati.