Banana Poetry je platforma za pokus stvaranja mehanizma/organizma koji generira novu poeziju i nove lingvističke tvorevine. To je totalna poezija neograničenog područja eksperimenta koja ima za posljedicu razbijanje konvencionalnog načina mišljenja i ‘razaranje’ jezika. Posljedice težnji kompjuterskoj poeziji vode k tome da ta poezija i dalje bude za čovjeka ali u krajnjoj instanci nastaje bez njega kao poezija umjetne inteligencije.
Rad Banana Poetry je u strukturi interaktivna instalacija koju pokreće alternativni energent - voće i povrće. Poezija koju generira elektronski okoliš u audio obliku dostupna je posjetiteljima koji se mogu slušalicama izravno uključiti u jednu od desetak voćnih ili povrtnih ćelija. Ultimativni oblik koji bi rad mogao zadobiti je izlazak u prirodu s mobilnom instalacijom u naprtnjači koju je moguće izravno uključiti u voćnjak a sve u svrhu ponovnog prelaska iz prirodnog okoliša, koji nudi energiju za pokretanje, u elektronski okoliš, koji nudi novo poprište stvaranja u digitalnom prostoru.
Da li je to konkretna, vizualna, zvučna, kinetička kompjutorska poezija? To je Banana Poetry za čiji proces nastajanja su zaslužne najmanje dvije ličnosti: umjetnik i programer…
Scribbler
Zapitah se da li je moguće statističkom analizom nekog teksta, bez imalo predefiniranih pravila, stvarati nove, gramatički točne rečenice.
Scribbler je program koji surfa internetom, čita i analizira tekstove te ih pokušava imitirati. Moguće mu je interaktivno reći o čemu da čita, a stvari koje priča zvuče kao šizofreno blebetanje ili trash poezija. Radi na principu markovljevih lanaca – to je način za predviđanje vjerojatnosti da će doći do nekog događaja u budućnosti s obzirom na prošlost. U ovome slučaju, ti su događaji riječi. Na rečenicu gleda kao na lanac događaja i, čitanjem tekstova, ti se lanci isprepliću i formiraju veliku mrežu mogućnosti. Njegov je govor zapravo skakanje po toj mreži.
Ne znam napraviti pravu svjesnu mašinu, štogod nam to značilo, ali računalo uvijek može analizirati i imitirati ono što vidi. U ovome slučaju, loše, i to je ono što ga čini zabavnim. Ne znam u kojem smjeru se imitacija viđenog bez imalo razumijevanja može razviti, da li bi se računalni program s jednostavnom logikom mogao snalaziti u prosječnim dijalozima? U svakom slučaju, sigurno bi mogao naučiti voditi neobavezne razgovore o vremenu i faksu. Vjerojatno bi samome programu rezultat tih razgovora bio jednako važan kao i stvarnim sugovornicima, a primjenom učenja na principu pokušaja i pogrešaka, kao što i ljudi često rade, postao bi spretniji i duhovitiji od prosjeka.
Primjer: Dragutin Tadijanović (sadržaj natuknice iz Wikipedije) + Voćka poslije kiše.
Počinje pisati pjesme u svojoj 13.
Pod pseudonimom 7 godina kasnije objavljuje pjesmu.
Pod pseudonimom Margan Tadeon.
Objavio je.
Obično, jadno drvo.
Počinje pisati pjesme, primio je kapi pa ih njiše.
Objavio je kapi pa ih njiše.
Gle malu voćku poslije kiše.
I blješti suncem obasjana, malo, malo, malo, kao prvo, jadno drvo.
suradnik: Tomislav Pokrajčić
tehnička podrška: Vedran Relja
produkcija: KONTEJNER (UradiSam_ARTLAB)