Budući da je raspelo vjekovni simbol ljudske patnje sveprisutan od Rimskog Carstva (tada je razapinjanje bio jedan od načina mučenja i egzekucije) i osnutka kršćanstva sve do danas, izabran je križ i čovjek na križu kao okosnica poruke performansa. Taj prizor je u kazalištima, vjerskim blagdanima (Uskrs), performansima, filmovima i uopće u likovnoj umjetnosti često korišten i ne izaziva sablazan niti u zemljama gdje je kršćanstvo ukorijenjeno u svim porama društva.

Ponajmanje se prizor raspela smatrao uvredom vjerskih osjećaja. Upravo suprotno, oživljavanje tog prizora prenosilo je poruku o univerzalnosti ljudske patnje na putu do istine i poruku o tome da su svi ljudi isti pred križem, jer svatko nosi svojega na kojemu je tijekom života razapet. U drugoj razini performansa želja je podvrgnuti kritici trgovinu predmetima štovanja, bogaćenja na račun lakovjernosti, kriminalne tajkunizacije – privatizacije na zakulisne načine a da to više nije grijeh već je postao vrlo unosan i razvijen posao i da to „nije“ više u suprotnosti s etikom, a da bude zaštićeno od nekih nepredvidivih situacija i „posao da cvjeta“.