EMAP rezidencija 2019
Ovogodišnja EMAP rezidencija započela je u travnju istraživanjem umjetnice Margherite Pevere u biotehnološkom laboratoriju dubrovačkog UR instituta. Nakon Dubrovnika, Pevere će od srpnja do kolovoza nastaviti razvijati rad pod nazivom „Utrobe“ u ateljeu Akademije likovnih umjetnosti Zagreb. EMAP rezidencija u Dubrovniku i Zagrebu umjetnici će pružiti bolje uvjete i resurse za istraživački i produkcijski razvoj umjetničkog rada. Fokus rezidencije je na međusektorskim i interdisciplinarnim aspektima razvoja umjetničkog rada, kao i na pružanju mogućnosti za provedbu intenzivnijeg, specijaliziranog umjetničkog istraživanja tijekom boravka. Rezidencija doprinosi međunarodnoj vidljivosti suvremenih umjetničkih praksi koje uključuju lokalne zajednice i nove publike te na produktivan i kreativan način premrežuju različita znanstvena i istraživačka područja.
Margherita Pevere, Utrobe (Instalacija, 2018.-2019.)
Margherita Pevere kroz svoj novi rad „Utrobe“ teži preoblikovati definiciju izostanka majčinstva, ključnog trenutka u životu žene koji iziskuje svakodnevne pregovaračke napore u dijalogu s potrebama i žudnjama vlastitog tijela. Projekt elaborira aktualna umjetnička strujanja koja se odnose na antropogene kemijske pripravke, a čiji utjecaj kroz fokus na seksualnost i žensko pravo na samoodređenje možemo primijetiti u umjetničkim praksama Kire O'Reilly, Mary Maggic, Byrona Richa, Liz Flynt, Gjine Šutića i Robertine Šebjanič.
Projekt je u svojoj polazišnoj točki daleko od obične kritike kontracepcije jer prihvaća odluku korištenja kontraceptiva, priznaje privilegiju dostupnosti medicinske skrbi i prepoznaje slobodu seksualnog samoodređenja. Time se zauzima kritički stav prema situaciji u kojoj nas konsolidirani i naizgled bezazleni izbori čine neprimjetnim akterima ekoloških poremećaja. Rad tako potiče kritičko promišljanje postojećih diskursa o trudnoći i kontracepciji kroz koje se te relevantne teme prikazuju kao iskustvo samo za žene - ili samo za čovjeka - te kao iskustvo zatočeno u fizičkom tijelu. Pitanje je: kako putem umjetnosti izraziti složenost takve kompleksne teme?
Uzimajući u obzir tu naglašenu složenost, Pevere ukazuje na dvije ključne ideje na kojima se temelji njezina doktorska disertacija. Prva ideja je shvaćanje tijela kao ontološki propusnog entiteta (Shildrick, 1997.), dok se druga ideja bavi interpretiranjem materijalnosti kao „privremenog karaktera onih granica koje se nalaze između entiteta“ (Randomska, 2016.). Takve ideje s jedne strane sugeriraju kako tijela inherentno nadilaze granice koje su im kulturno dodijeljene, dok s druge strane ukazuju na inherentnu otvorenost prema kontaminaciji: život se odvija u liminalnoj fazi. Postavlja se pitanje kako etički upravljati kontaminacijom među tijelima koja su inherentno propusna?
Margherita Pevere radom „Utrobe“ proširuje dosadašnje istraživanje o aktivnoj tvari, ideji o propusnim tijelima u kontekstu biotehnoloških istraživanja i relacijskoj ekologiji čovjeka i prirode koju ona naziva the huma-(N)ature complex. Peverini su se prethodni radovi bavili proučavanjem pregovora sa smrću i privremenim in vivo DNK pohranjivanjem podataka (umjetničko-istraživački projekt Semina Aeternitatis), agroekonomskim otpadom i gađenjem (instalacija Lymph) te tjelesnim izmještanjem, biosensing-om i umjetnom inteligencijom (performans Eingeweide, koautor Marco Donnarumma). Umjetnica kroz projekt „Utrobe“ promatra i izučava vlastito tijelo i seksualnost kao izvor kontaminacije, čineći novi korak u vlastitoj umjetničkoj praksi preoblikovanja biotehnološkog.
