Bertok je krajnji naturalist kojeg mnogo više od simboličke konotacije ljudskog kraja (da i ne spominjemo ikakvo moraliziranje) zanimaju pripovjedni detalji u svojoj najčišćoj prezentnosti. Čini se kako nije slučajno da nas Bertok želi što izravnije suočiti sa smrću koja se i dan-danas, u vrijeme kada se uzdižu vječita mladost, zdravlje i ljepota, čini kao nešto sasvim neprihvatljivo. Stoga je Bertokova gesta upravo onoliko blasfemična koliko je i smrt danas odmaknuta u posebne ustanove i prepuštena armiji specijalista; kontroverzna je u mjeri u kojoj smrt promatramo kao nešto neprikladno, nemoralno, pa čak i nehigijensko.

Na Bertokovim fotografijama važni su tek ostaci onoga što je nekoć bio ljudski život. Bertokovo djelo obilježeno je specifičnom dvojnošću: njegova estetičnost je u oštroj suprotnosti s prikazanom materijom. Fotografije crpe uvjerljivost upravo iz tog procijepa – no njihova sugestivnost nije toliko posljedica savršenog verizma kao što je, po svoj prilici, plod negacije našega razuma, njegovih pokušaja da se odupre stvarnosti slika što se u svojoj morbidnoj nužnosti nude našemu pogledu.

Matjaž Brulc