Godinama je davao sve od sebe da zvuk gitare djeluje drugačije. Uvijek u potrazi za novim zvukovima, u strahu da ne bude dosadan i prezren zbog neoriginalnosti, neprestano je odbacivao svoje dosadašnje radove do te mjere da publika nije znala što može očekivati ​​na sljedećoj svirci.

Međutim, konačno odredište nije bilo u stranim poljima – već u njemu samom. Promatrati svoj unutarnji svijet i pokazati ga na pozornici kako bi ga svi vidjeli postalo je njegov novi cilj.

Tu nastupaju ljutnja, ljubav, sreća i tuga. Sve je to obuhvaćeno glazbom koja i dalje nastaje u hodu, ali bez odbacivanja prošlosti. Stare razgovore čita računalo, a pokreću ih frekvencije žica gitare. Je li to bilo pravo ljudsko biće ili samo bot? Zna li ovaj čovjek/bot da su njegove replike dio glazbene izvedbe? Flaute i bubnjevi isprepliću se s čistim akustičnim elementima proizvedenima tehnikom preparirane gitare. MIDI, računala i efekti, svi zajedno tutnje, ali nikad ne ometaju glazbu koja bi zvučala jednako iskreno da se izvodi na akustičnoj gitari. Glazba, koja je isjeckana, iskrivljena, preokrenuta ili naprosto vrlo jednostavna, ako on tako želi. A najvažnije su tišine i melodije – dva elementa koja nikada prije nisu bila prisutna, ali sada postaju novi gradivni blokovi priče u nastajanju.

Inspirirajući se istovremeno svima i nikime, Ondrej Zajac nada se ostaviti na vas utisak i nakon toga biti zaboravljen. Na ovaj ćete ga način poznavati samo kao osjećaj koji ste jednom osjetili, ne možete se sjetiti kada i gdje, ali sjećate ga se rado.