Goatman je započeo kao projekt sa svrhom odmora od ljudske egzistencije, bijega od stresa i nastojanja da budemo osoba u svijetu sa svim njegovim moralnim i praktičnim složenostima. Toliko briga imamo, kako osobnih, tako i globalnih, pa zar ne bi bilo lijepo naprosto pobjeći od svega i postati koza koja slobodno luta i oslobođena je brige?

U osnovi želje da postanemo ne-ljudi je pitanje što nas čini ljudima: naše ispredanje priča iz prošlosti i budućnosti, žaljenja i nadanja.

No ono što je projekt postao za mene jest koncept „napretka“: ideja da naša vrsta/naša civilizacija napreduje prema nečemu boljem.

Pokušaj da postanem obična, skromna koza duhovno me se dojmio nekako neugodno: pokušavam li ja to ići „unatrag“? Ta me nelagoda dovela do spoznaje da, iako se ne smatram religioznim, ipak sam obuzet/indoktriniran velikim svjetovnim narativom; tehno-optimističnom idejom da će racionalistička liberalna kultura visoke tehnologije, unatoč ponekim posrtanjima na putu, naposljetku biti cilj naše povijesti.

U svojoj knjizi Poricanje smrti (1973.) Ernest Becker izjavio je kako smo mi „bogovi s anusima“: visokotehnološki kiborzi koji mogu nadići dobar dio svoje biologije, ali ipak moraju srati i umrijeti. Becker je ustvrdio kako nas upravo ta kognitivna disonanca potiče da budemo dio velikih narativa: religioznih, nacionalističkih, znanstvenih.

Posthumanistički odgovor na ovaj paradoks jest da postanemo u potpunosti božanskima; da nastavimo razvijati tehnologiju kako bismo u konačnici raskinuli sa svojom ovisnošću o tjelesnoj biologiji, izliječili starost i smrt i tako postali potpunim bogovima (a u slučaju „pohranjivanja uma“ doslovno bismo se oslobodili od potrebe da imamo anus).

No s projektom Goatman želio sam prikazati alternativni izlaz iz našeg paradoksa, ukloniti božanski dio u nama. Želio sam se pomiriti s idejom da ne postoji neka „ljudska sudbina“ čiji smo svi mi dio, prestati razmišljati o „budućnosti“ kao nekoj vrsti odredišta, prestati stremiti, svrgnuti čovječanstvo s vrha prirode, prognati Descartesa i predstaviti alternativnu, poniznu viziju post-ljudskoga kojoj trebamo težiti, a to je život koza na obronku. Trebamo li sanjati o budućnosti među zvijezdama ili o budućnosti koja je nalik životu koze na planinskoj padini?