Smijeh je društvena gesta koja nas prisiljava da se ponašamo onako kako bismo trebali ili onako kako se od nas očekuje. On korigira izgled i ponašanje; tjera onoga kome se smijemo da se uklopi u sliku u kojoj se i sami nalazimo. Podrazumijeva i računa na grupu koja razmjenjuje iste stavove, značenja i vrijednosti.

Što se događa ako uspostavimo situaciju u kojoj smijeh postoji izvan ovog prijateljskog ambijenta, u kojoj društvo u izvjesnom smislu ne postoji – točnije, u kojoj se aparat za smijeh pojavljuje kao surogat tog društva ili, još preciznije, u kojoj je pojedinac i njegov subjektivan osjećaj društva zamijenjen kemijski i medicinski izazvanim smijehom? U ovom radu, smijeh nastaje kao posljedica djelovanja afektivne kemijske supstancenitroznog oksida (N2O). On se ukazuje kao prekid operativnih procedura i kontrola razuma, suočavajući sudionike i publiku s čistim intenzitetom djelovanja kemijskih materijala na tijelo. Drugim riječima, on suočava sudionike s afektivnim tijelom smijeha, bez simboličkog opravdanja.