“Forma je bitna, ali ne toliko forma stvari nego forme između stvari."
Stan Allen: Uvjeti polja, prvi puta publicirano u Stan Allen Points + Lines, 1999.
Arhitektura se uobičajeno doživljava kroz pojam “objekta” - fizičke strukture, građevnog tijela, tektoničkog sklopa – i njegovog oblika. I danas se kuće uglavnom misle i grade na temelju predodžbi o njihovoj “zgradskosti” / buildingness iako se u arhitekturi već duže vrijeme, a u teorijski precizno elaboriranom smislu barem od 1950-ih i prvih kritika modernizma, istražuju projektni pristupi koji svjesno barataju fenomenima ili konceptima poput “otvorenosti“, “promjenjivosti” i “nedeterminiranosti“. Takvi pristupi se odmiču od “dominacije arhitektonskog objekta“, te nastoje otkriti načine osmišljavanja arhitektonskog projekta koji bi se ponašao kao prilagodljivo i višeznačno “otvoreno djelo“. Sasvim je jasno da svaka arhitektura ili urbanistička dispozicija u većoj ili manjoj mjeri ima potencijal promjenjivosti i adaptabilnosti, te da mogu prihvatiti neočekivane i neprogramirane događaje. No, “otvorena arhitektura” upravo nastoji afirmirati stav prema kojem se odnos između fizičke strukture i događaja koje ta struktura udomljuje ne bazira na instrumentalnoj kauzalnosti i “rješenju problema” nego projekt naznačuje višestruke, unaprijed nepoznate, mogućnosti i potencijale artikulacije prostora. Takav pristup, dakako, ne implicira da je potrebno odbaciti već poznate gradbene elemente ili da arhitektura mora nužno usvojiti radikalno nove načine artikulacije prostora. Naprotiv, tema otvorenosti konceptualne je prirode i radi se o promjeni projektantskog senzibiliteta koji arhitekturu primarno shvaća u vidu katalizatora ili posrednika za spontano odvijanje događaja.
Intenzivna jednotjedna studentska radionica koju je u ambijentu Galerije SC od
2.-8.5.2011. organizirao Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu pod vodstvom
Petra Miškovića i Mie Roth-Čerine istraživala je temu “polja” - u novijoj arhitektonskoj teoriji i praksi često korištena kao označitelj za arhitektonske sustave bazirane na odnosima između elemenata koloniziranja i strukturiranja određenog teritorija. Pretpostavka je da ti odnosi sugeriraju ali ne definiraju događaje, te da je “stanje polja” koncept u kojem struktura i događaji međusobno poticajno utječu jedni na druge. Naročito je važna uloga raznih konteksta (zatečeno stanje, socijalne dinamike) koja postaju integralni dio polja i aktivni elementi projekta. Riječima Allena, uvjeti polja (field conditions) “kreću se od jednog prema mnoštvu, od individue do kolektiva, od objekta prema polju… mogli bismo reći da uvjeti polja uključuju sve formalne i fizičke matrice sposobne objediniti različite elemente uvažavajući identitet svakoga od njih.” (Umjesto identiteta, bolje bi bilo ustvrditi da se održavaju “svojstva elemenata“.)
Među dvanaest radova studenata različitih godišta, odabrali smo pet. Svaki od tih radova prikazuju različita viđenja teme “polja” kao posljedice istraživanja konkretnih ili generičkih prostora te predlažu egzaktne načine na koji se zatečene ili pretpostavljene situacije mogu arhitektonski interpretirati i artikulirati. Od studenata se očekivala osjetljivost i empatični odnos prema temi istraživanja, inventivni i istraživački pristup neopterećen standardnim ili normativnim arhitektonskim morfologijama, ali i tehnički dovoljno egzaktan kako bi se izbjegla klopka “formalističke utopije“. Ono što je zajedničko svim radovima jest napor da se potakne i kultivira arhitektonska inteligencija, sposobna raspoznati različite aspekte socijalne stvarnosti – od sasvim suptilnih i “marginalnih” do onih koji se tiču nekih od vodećih fenomena suvremenosti - da bi ih zatim transformirala u otvorene, operativne i kritičke prostorne modele. Floskulama “energetske održivosti” ili “socijalno osviještene arhitekture” tako su upućeni izazovi zasnovani na pristupu uvažavanja pragmatične logike arhitektonskih elemenata ali i odbijanja fetišizma “zatvorene arhitektonske forme“.
Maroje Mrduljaš
