Uzimajući za predložak svog rada vaterpolo utakmicu između Koreje i Francuske, u Water Pulu 1869 1896 Ivan Ladislav Galeta u potpunosti mijenja percepciju tog sporta. Uobičajeno dinamični element – lopta, postaje statični element, stalno na istom mjestu unutar kadra. “[T]ehničke manipulacije vode prema problematizaciji prostora i vremena koje se konstruira. Stoga predmet nije ono što je prikazano na filmskoj slici Water Pulu 1869 1896 – nije riječ o vaterpolu – on ne dokumentira utakmicu i ne tiče ga se kako se ona odigrala niti tko je pobijedio, a tko izgubio. Taj rad slijedi jedinstvenu ‘arbitrarnu’ (pri čemu ‘arbitraran’ ovdje znači ‘odabran’, a ne ‘nasumičan’, što je popularno iskvareno značenje) strategiju. Lopta se optičkom tehnologijom drži u sredini slike. Svi elementi za koje bismo očekivali da su stabilni, rubovi bazena i igrači, umjetno se kovitlaju oko lopte. Lopta, o kojoj bismo očekivali da se giba prostorom, ostaje fiksirana referentna točka iskustva. Ja, promatrač, već sam dezorijentiran – filmska slika proturječi mojem očekivanju o tome kako će se lopta gibati – ili barem tome kako bih mogao očekivati da će se ‘ponašati’ u kinematografskom prikazu. Konstruiranje vremena na osnovi kinematografske reprezentacije postaje problematično, nepotvrđeno kao ‘istinito’ nikakvom povijesnom tradicijom koja nam je već usađena u svijest.” Iz teksta Malcolma Le Gricea “Pjevati o vinu – misli o radu Ivana Ladislava Galete” iz publikacije Krajolik nulte točke, Zagreb: MSU, 2011.
Water Pulu 1869 1896Ivan Ladislav Galeta (HR)
Eksperimentalni film, 16mm/35mm, 8’50’’, 1987.
Ivan Ladislav Galeta (HR)
Ivan Ladislav Galeta (Zagreb, 1967.-2014.) završio je Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu (1967.), diplomirao iz likovnih umjetnosti na Pedagoškoj akademiji (1969.) te iz studija pedagogijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1981.). Od 1977. do 1990. bio je voditelj Multimedijalnog centra (MM) Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, prvog hrvatskog sustavnog prikazivača domaćeg i stranog eksperimentalnog filma i videa. Osnovao je i vodio umjetničko kino Filmoteke 16 (1991.-1994.). Od 1993. stručni je suradnik za medije na Akademiji likovnih umjetnosti, Sveučilišta u Zagrebu, docent postaje 1997., izvanredni profesor 2002., redoviti 2007. Od 2013. predavao je na Medijskom sveučilištu u Koprivnici kao redoviti profesor u trajnom zvanju. Inicijator je uvođenja studija novih medija (2000.) te studija animiranog filma i novih medija (2004.) na istoj Akademiji.
Filmove snima od 1969, a videoradove od 1975. godine. Od 1973. izlaže objekte-instalacije, fotografije-instalacije, prezentacije proširenog filma, video i televizijska djela, tekstove, zvučne instalacije, ambijentalne intervencije, ekološke projekte i akcije. Od sredine 90-ih usvaja ekološko-umjetničku orijentaciju, uza što vezuje reference na Henry David Thoreaua, Karela Čapeka, Masanobu Fukuoku, Billa Mollisona, Jamesa Joycea, Belu Hamvasa, Claudea Moneta i druge. Djela mu se nalaze u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Centru Georges Pompidou u Parizu, Oberhausenu, Avignonu, Hrvatskom filmskom savezu… Dobitnik je nekoliko značajnih nagrada; pored ostalog 1988. godišnju republičku nagradu za film “Vladimir Nazor” (Water Pulu 1869 1896), 1999. visoko odličje Chevalier de l’ordre des Arts et des Lettres Ministarstva kulture i komunikacije Republike Francuske, 2012. republičku nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo u području likovne umjetnosti.
