Naslov rada se temelji na temporalnoj interpretaciji funkcioniranja protjecanja vremena ovisno o memoriji te iskustvu “bezvremenskog carstva” o kakvome govori Julian Barbour u Platoniji.
Živimo u nelagodnom položaju između potrebe i mogućnosti digitalnog arhiviranja mnogih svojih iskustava te uznemirujuće kontrole te arhive, zavedeni mogućnošću neuropoboljšanja. Memorija i vrijeme nedodirljiva su i neobjašnjiva iskustva koja prelaze granice od osobnoga prema društvenome, te dodiruju mnoge discipline. Ovisimo o memoriji kako bismo mogli učiti i tumačiti svijet oko sebe. U isto su vrijeme naša sjećanja suptilna, pogrešna i sklona izmjenama.
Zavodljivost uređaja za snimanje i krhka priroda ljudske građe, zajedno sa sposobnošću rekonstrukcije i plastičnosti mozga, sve to potiče želju da se istraže nedodirljiva poimanja iskustva i percepcije. Ova vremenski utemeljena instalacija ovisna o svjetlosti bavi se intenzitetom, trajanjem i dovršenjem kao glavnim elementima u uspostavljanju kvalitete iskustava i znanstvenom razumijevanju vremena. Prostori, mjesta i stvari sadrže prisutnosti, iskustva, želje i sjećanja koja se neprestano preoblikuju. Ispreplitanjem metafora memorije (kao što je Proustov teleskop) tijekom povijesti, s osobnim arhivskim elementima i javnim slikama prirode, kao i optičkim instrumentima i fizikalnim predodžbama razumijevanja vremena, moj rad reagira stvarajući jedan zaustavljeni trenutak u kojem se istodobno slike različitih razmjera i konteksta stvaraju i nestaju.
Dajući slike iz obiteljskog arhiva rad aludira na zajedničko osobno protjecanje vremena. Na taj način, ispreplićući te slike s kratkim isječcima iz određenih znanstvenih filmova te drugih neobičnih snimaka iz svakodnevnog života, Platonija odgovara na tu neopipljivu prisutnost u svakom danom trenutku. Osobno i svakodnevno postaje nešto što se isprepliće s društvenim i prirodnim svijetom sve dok ne postane nešto drugo, zaustavljeno, ponovljeno, kao vrijeme.
Crno zrcalo reflektira izložbeni prostor, oblikujući i iskrivljujući sve njegove priče, dok se prividna linearnost projekcijskog prostora često narušava snažnim bljeskavim svjetlom te posljedičnom neprimjetnošću vanjskoga prostora; gotovo kao potreba da se resetira i stvori sjećanja već prošlih trenutaka i iskustava.
