Tehnologija je svuda oko nas. Digitalni uređaji, naprave i strojevi prodrli su u svaki aspekt svakodnevice. U svakom trenutku okruženi smo uređajima koji povezuju, mjere ili nadgledaju, nesvjesni ovisnosti i kontrole koja nam se tako nameće. Brzi razvoj tehnologije dovodi i do toga da ono što se danas smatra novim, sutra već može biti zastarjeli trend. Nove tehnologije redefiniraju način života i njegovu dinamiku, a zbog brzine kojom inovacije mijenjaju svijest povećava se potražnja i potreba za novim informacijskim i komunikacijskim tehnologijama, prividno u cilju poboljšanja, učinkovitosti i ubrzavanja životnog prostora. Od sredine prošloga stoljeća tehnologija je zahvatila i umjetničku produkciju te u sprezi sa znanošću postala neizostavan smjer suvremene umjetnosti i umjetničkih praksi. Umjetnici se tehnologiji okreću iz nekoliko razloga – s jedne strane kako bi tehnološkim inovacijama i alatima unaprijedili svoj kreativni proces i putem različitih eksperimenata pomaknuli granice vizualnog stvaralaštva i percepcije, dok s druge strane tehnologiji pristupaju na kritički i subverzivan način, propitujući i dekonstruirajući posljedice tehnološkog napretka na društvo i društveno dobro.

Slovenski umjetnici Nika Oblak i Primož Novak u svom dugogodišnjem zajedničkom radu polaze upravo od potonjeg, koristeći se tehnologijom kao alatom za istraživanje različitih, prije svega onih najkontroverznijih aspekata suvremenog načina života: fizičkih i virtualnih granica i dvosmislenog odnosa stvarnosti i fikcije, konzumerističkog kapitalizma i njegovih posljedica, rutiniranog življenja te skepticizma prema nekritičkoj i prekomjernoj uporabi tehnologije.

Izložba A sada nešto sasvim drugačije 15 mali je presjek njihovog bogatog, skoro dvadesetogodišnjeg rada. Izložba predstavlja jednu video i tri kinetičke video instalacije nastale u razdoblju od 2011. do 2019. godine. Umjetnici se poigravaju i istražuju medij videa, koji u njihovim radovima pomiče statični okvir ekrana i ulazi u izložbeni prostor. Pomicatelj granice, Odakle dolazimo? Što smo? Kamo idemo?, Sizifove radnje i Vrisak odražavaju način na koji umjetnici pristupaju i koriste tehnologiju, kao svojevrsnom alatu za samorefleksiju. Uz veliku dozu humora i samoironije, radovi predstavljeni na izložbi na direktan i vizualno jako dojmljiv način ističu besmislice modernog života, ljude u kontinuiranim i mehaničkim radnjama koje ne vode naprijed nego na početak ili u krug, uhvaćene u globalni tehnološki spektakl kojem se sve teže oduprijeti.