Silvio Vujičić (HR) Drugi oblak

kombinirana tehnika, 2011.

Oblak je mješavina kalcita i pigmenta koji se dobiva od japanskih kamenica (Gofun Shirayuki). Ovaj se pigment već stoljećima koristi u Japanu za slikanje, šminkanje i izbjeljivanje drvenih skulptura. Prije četiri stotine godina, japanski car zabranio je toksično bijelo olovo koje je izumljeno u Europi i koristilo se u kazalištu. Nakon toga je široko rasprostranjeno postalo korištenje neotrovnog bijelog pigmenta koji se dobiva iz školjaka. Taj bijeli prah puhao se na glumce kao šminka.

Kalcit, koji se miješa u oblake s bijelim pigmentom japanskih školjaka, obično se može naći u donjim sedimentima špilja, gdje formira stalaktite. Ovdje umjetnički uređaj, uz prigušeni prasak, izbacuje bijeli pigment ispred crnog zida. Zid je prekriven mješavinom čađe i drugih crnih pigmenata, što stvara bogatu crnu teksturu koja je u snažnom kontrastu s bijelim prahom. Djelo Oblak razvilo se iz dugotrajnog umjetnikova istraživanja povijesnih načina stvaranja pigmenta za slikanje. Na primjer, Vujičić je uvezao sušene ženske jedinke ušiju kako bi stvorio grimiznu boju, što je tradicija američkih Indijanaca, te indijsku biljku indigo za plavu boju. Nakon tog istraživačkog postupka, umjetnik je ostvario nekoliko projekata s pigmentima koje je napravio. U projektu Vrt obojio je razno cvijeće tim pigmentima. Alkemijski poliptih bio je dekonstrukcija ikonografske vrijednosti različitih boja na Gentskom oltaru. A Oblak je najnoviji projekt u toj seriji, asketski reduciran na crno-bijelo. Pokušaj da se stvori “3D slika” prirodne pojave u galerijskom prostoru.

produkcija: KONTEJNER (UradiSam_ARTLAB)

Silvio Vujičić (HR)

Silvio Vujičić (HR, 1978.) diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti i Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Kao vizualni umjetnik zanima se za kulturnu poziciju i konstrukciju mode, proces transformacije uslijed kristalizacije, korozije, cvata, virusa i drugog. Sve te tehnike manifestiraju se u odjeći, grafici, crtežima, performansima i instalacijama, koji izokreću „prirodni“ položaj stvari i proizvode vizije koje se više tiču nedefiniranih želja nego predvidljivog užitka. Vujičić traži procese u kojima se specifične tehnologije umjetnosti i znanosti uzajamno inficiraju kako bi proizvele hibridne koncepte, osjećaje i tehnike. Svoj rad predstavio je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu (Frac des Pays de la Loire; translife, International Triennial of New Media Art, Peking; Device_art 3.010, Miraikan – National Museum of Emerging Science and Innovation, Tokio; Inner Colors, Platform3, München; T-HT Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb; Touch Me Festival, Zagreb; Device_art 2004, Zagreb/Velika Gorica; projekt Linienstrasse113, Berlin; Aspects of Collecting, Essl Museum, Klosterneuburg; Big Torino 2000, Biennial of Emerging Artists, Torino).

www.silviovujicic.com
studio@silviovujicic.com