Što se događa improvizatoru kad se suoči s digitalnim ogledalom sebe? Kako proces stvaranja interaktivnog, ko-autorskog glazbenog softverskog agenta obogaćuje naše razumijevanje prakse slobodne improvizacije? I na koji način se sve to manifestira u izvedbenom kontekstu?
U projektu Digitalni dvojnik, umjetnik je trenirao interaktivni AI softver s nekoliko godina vlastitog sviranja kontrabasa, dopuštajući algoritmu da prilagodi glazbeni vokabular svojim kibernetičkim prohtjevima. Koristeći osnovni računalni okvir za simulaciju improvizacijskog ponašanja, AI postaje ravnopravan partner, suradnik, ko-kreator.
AI također prima materijalnu i efemernu sličnost sa svojim tvorcem. Zvuk se ugrađuje u drugi instrument s posebno izgrađenim stalkom, a izobličena i računalno povezana slika umjetnika projicira se na konstrukciju, stvarajući simetričnu hijerarhiju, kako akustički, tako i vizualno.
Projekt Digitalni dvojnik uzima za cilj korištenje tehnologije u svrhu estetičkog istraživanja, istovremeno podvrgavajući tehnologiju humanističkom propitivanju. U tom smislu, projekt želi potaknuti razmišljanje o pristupu digitalnom dobu i njegovim posljedicama na razvoj estetskih pojmova.