Radosni građani povjerovat će stroju eksperimentalni je, ambijentalni, noise improvizacijski glazbeni set koji se temelji na dijalogu između nekoliko autonomnih kinetičkih DIY skulptura, harfe koju aktivira zvučnik i analognog sintesajzera.
Valentin Durif duže se vrijeme bavi proučavanjem odnosa između fizičkih, mehaničkih i akustičnih fenomena, percepcijom zvuka u prostoru, te prisvajanjem svakodnevnih predmeta u stvaranju glazbe. Rad je započeo bazičnom, predvidljivom perkusijom, krenuvši u smjeru kompleksnijih „kinetičkih skulptura“ koje su sadržavale i zvučnu i vizualnu komponentu.
U radu nije koristio pažljivo osmišljene shematske prikaze printane u 3D-u, već samo „otpadne“ predmete (uglavnom metale, limenke, gnječilice za krumpir, i dr.), komade drveta, nekoliko vijaka i različite vrste motora koje pokreću arduino kontroleri / softver, povezani u cjelinu metodom pokušaja i pogrešaka.
U performansu se traga za estetikom pokreta u odnosu na proizvodnju zvuka i hipnotičku kontemplaciju koju to iskustvo pruža. Do izražaja dolazi dirljiva krhkost i nesavršenost strojeva pretvorenih u glazbene instrumente, te kako predvidljiv, stereotipan mehanički pokret može uroditi bogatim i nepredvidljivim obrascima (primjerice, čelična žica će krenuti malo drugačijom putanjom svaki put kad motor napravi okretaj). Zvuk se prenosi piezo mikrofonima i obrađuje efektima, te tako postaje impresionistički krajolik ili pak daje vrlo sirov brid zvučnoj materiji. Ovaj polu-autonomni ansambl, koji je u ovom kontekstu kontroliran na daljinu, pomoću različitih ručica, upotpunjen je malom harfom čije žice uživo aktivira mali zvučnik koji vibrira, dajući glazbeniku izravan kontakt sa zvučnom materijom, kako bi zvučno sjedinio spontani i organski glazbeni pokret s disfunkcionalnim mehaničkim orkestrom. Cijeli je performans potpuno nestrukturiran i improviziran, čime svaka izvedba dobiva drugačiju perspektivu i zahtjeva potpunu uključenost glazbenika.
