Što/tko su poluživuća bića koja su stvorili TC&AP?

Kontinuiranom projektu, pokrenutom 1996. godine, nazvanom Tissue Culture & Art Project (Kultura tkiva i umjetnički projekt) cilj je istraživanje i razvoj upotrebe tehnologije tkiva zbog stvaranja poluživućih bića. Pri tom koristimo metode slične onima koje su razvijene za proizvodnju bio-umjetnih dijelova tijela (tkivni inženjering). Proces obično uključuje izradu biorazgradivih/bioapsorbirajućih polimerskih zametaka željenog oblika i transformaciju u poluživuća bića tako da ih se usadi u žive stanice složenijih organizama, te da ih se uzgoji u bioreaktorima.

Iz kontinuuma života proizašao je jedan novi koncept, a to je onaj poluživućih bića — nov razred objekata/bića koji je stvoren od živih i neživih materijala. Poluživuće biće na nejasnoj je granici između živog/neživog, uzgojenog/konstruiranog, rođenog/proizvedenog, kao i na granici objekt/subjekt. Poluživuća bića oslanjaju se na veterinara/mehaničara, poljodjelca/umjetnika ili na odgajatelja/graditelja, no ona ne predstavljaju ljudske imitacije i nije im namjena da zamjene ljude. Zapravo, oni su nov razred objekata/bića koja su istovremeno i slična i različita od ostalih ljudskih artefakata (produžetak fenotipa homo sapiensa) kao što su izraženi predmeti i odabrane uzgojene domaće biljke i životinje (bilo da je riječ o kućnim ljubimcima ili o životinjama na farmi). Ova se bića sastoje od živih bioloških sustava koji su umjetno stvoreni i potrebna je ljudska i/ili tehnološka intervencija za njihovu izradu i održavanje. Taj nov način postupanja u velikoj je mjeri povezan s etičkim zahtjevima kao i s novim filozofskim problemima.

Tissue Culture & Art Project istražuje organizirane stanične zajednice — tkivo kao sredstvo manipulacije. Oslanjajući se na suradničku prirodu stanica, tkiva uzgajamo odvojeno od tijela i primoravamo ih da se razvijaju u predodređenim oblicima uz upotrebu umjetnih zametaka. Također nas zanima iskorištavanje njihovih različitih funkcija u svrhe za koje prvotno nisu bili namijenjeni i ispitivanje različitih razina odnosa i interakcija s tim novim bićima. Time razgolićujemo i propitujemo dugogodišnja vjerovanja i pretpostavke vezane uz prirodu stvari.

Naše instalacije sadrže performativne elemente koji naglašavaju odgovornosti, kao i intelektualne i emotivne utjecaje koji proizlaze iz proizvodnje i stvaranja živih sustava kao dijela umjetničkog procesa. Ritual hranjenja izvodi se svaki dan. Tim činom očituje se naša briga za poluživuće skulpture. Pozivamo publiku da prati proces hranjenja koji se odvija u laboratoriju smještenom u galeriji i čini sastavni dio umjetničkog iskustva. Na kraju svake instalacije suočeni smo s krajnjim izazovom svakog umjetnika — moramo ubiti naša stvorenja.

Prenošenje živog materijala preko “granice” teško je i nije uvijek moguće, a budući da obično nema onih koji bi bili spremni “usvojiti” poluživuća stvorenja i brinuti se za njih svaki dan u sterilnim uvjetima, prisiljeni smo ih ubiti. Ritual ubijanja također naglašava ideju prolaznosti žive umjetnosti i odgovornosti koja leži na nama (ljudima-stvarateljima) da odlučujemo o njihovoj sudbini. Izuzetno nam je bitno, u okviru širih pitanja koja se tiču života a koja mi postavljamo našim radom, predstaviti publici ono što se zbiva s umjetnički stvorenim živim sustavima na kraju izložbe.

Dodatno uho veličine 1/4 prirodnog — TC&AP u suradnji sa Stelarcom

Jedan od događaja na području uzgajanja tkiva koji je posebno privukao našu pozornost, je video zapis laboratorijskog miša s ljudskim uhom priraslim na leđima (1995.). Bili smo nadahnuti skulpturalnim mogućnostima koje omogućuje biotehnologija. Samo uho predstavlja fascinantan skulpturalni oblik, premješten iz svog izvornog okruženja i postavljen na leđa miša. Mogli bismo promatrati uho u svoj njegovoj skulpturalnoj veličini. Vanjsko ljudsko uho ima jedinstven i zamršen oblik koji ga čini različitim od svih ostalih tjelesnih ekstremiteta, a čini se da su i umjetnici time očarani.

Kad je 1997. godine Stelarc pristupio školi Anatomije i ljudske biologije na Sveučilištu Zapadne Australije sa svojim projektom Dodatno uho, bili smo na početku naših eksperimenata sa prilično jednostavnim tehnologijama uzgoja tkiva. 2000.--2001. godine Ionat Zurr i Oron Catts pozvani su u Tissue Engineering & Organ Fabrication La-boratory (Laboratorij za tkivni inženjering i proizvodnju organa) u Massachusetts General Hospital, na Medicinski fakultet na Harvardu. Radili smo s dr. Josephom Vacantijem, jednim od vodećih znanstvenika, koji je radio na projektu mišjeg uha. Naučili smo neke od njegovih tehnika i promatrali rad njegovih istraživača na proširenju projekta. Razvijanje potpunog ljudskog uha uz uporabu tehnika proizvodnje tkiva i danas je donekle problematično. Proizvedene stanice hrskavice gube svoj strukturalni integritet i cijela se forma raspada.

Kad smo se godine 2002. ponovno susreli sa Stelarcom, odlučili smo iskušati naše znanje iz područja uzgajanja tkiva i oduševljenje za djelomičan život povezati sa Stelarcovim projektom kako bismo mu pomogli u potrazi za trećim uhom. Započeli smo s osnovnim istraživanjima kojima se potkrepljuje koncept razvijanja hrskavične stanice različitih veličina modela Stelarcovog lijevog uha. Nadamo se da ćemo nakon uspješnog dokazivanja održivosti koncepta prijeći na drugu fazu — kliničke pokuse na samom Stelarcu.

Međutim, zainteresirani smo i za uho kao takvo i njegovo pravo da bude predstavljeno kao umjetnički objekt. Ova živa, prava replika Stelarcova lijevog uha (trodimenzionalno skenirano uho, isprintano je i ugrađeno u žive stanice, te razvijeno u galeriji) može se smatrati samostojećom mekanom protezom kojoj nije potrebno tijelo da bi potvrdila neovisnost svog postojanja. Uho je kao simbol korišteno kroz ljudsku povijest i umjetnost. Poluživuće dodatno uho ne može čuti (i vjerojatno ne moće slušati), no može prizvati i potaknuti buduće subverzivne scenarije vezane uz čovječanstvo i njegov odnos prema poluživućim bićima i ostalim alternativnim živim sustavima.

Kuhinja lišena tijela: poluživi žablji kraci

Netko bi mogao reći da je krajnja verzija odnosa prema živim sustavima njihovo konzumiranje zbog ishrane. Tijekom povijesti ljudi su provodili određenu podjelu među živim bićima koja su kategorizirana ili kao hrana ili kao ostalo (npr. kućni ljubimci, ukrasi, rad itd.). Ove podjele nisu uvijek jasne, pa se moramo koristiti nekom vrstom licemjerja da bismo bili sposobni voljeti i poštovati živa bića ili pak da bismo ih mogli jesti. Psi su primjer takve zbrke; u nekim su kulturama oni “čovjekov najbolji prijatelj” (kućni ljubimci), u drugima su ukras i pažljivo se odabiru i uzgajaju za estetske kvalitete. U nekim se trećim kulturama psi jedu. Peter Singer u svojoj knjizi Practical Ethics (Cambridge University Press 1993.) ovu podjelu naziva: Speciesism u praksi — životinje kao hrana. Urbaniziranjem ljudskog društva i slabljenjem izravnih odnosa prema onome što se smatra “divljom prirodom”, ovo se ponašanje dodatno propituje. Kako napreduje naše razumijevanje života, zauzimamo različite stavove i ponašamo se licemjerno; da bismo mogli nastaviti s potrebom istovremenog njegovanja i ubijanja živih stvorenja uz primjenu vrijednosne hijerarhije (ponekad rigidne/ponekad arbitrarne) među različitim živim sustavima. (Na kraju krajeva, i biljke su živi sustavi.). Ideja ovog projekta i istraživanje počeli su 2000. godine na Medicinskom fakul-tetu na Harvardu, u Massachusetts General Hospital, u Laboratoriju za tkivni inženjering i proizvodnju organa. Prvi smo odrezak napravili od prednatalnih stanica ovce (mišić koji podržava kostur). Koristili smo stanice prikupljene za istraživanje upotrebe tehnika proizvodnje tkiva u maternici, tj. tkiva još nerođenih bića. Odrezak je napravljen od još nerođene životinje.

Ovaj se rad bavi jednim od najučestalijih područja interakcije između ljudi i ostalih živih sustava i istražuje očitu nelagodu koju ljudi osjećaju kada netko “dira” u njihovu hranu. Odnosi s poluživućim bićima jesu odnosi potrošnje i iskorištavanja, međutim, važno je dodati da se u ovom slučaju radi o potrošnji mesa “bez žrtve”. Kako se stanice uzete biopsijom razmnožavaju putem proliferacije, “odrezak” in vitro nastavlja s rastom i razvojem. Na taj način izvor — životinja s koje su uzete stanice — ozdravlja. Ovaj rad možda predstavlja budućnost u kojoj bi postojalo meso (ili hrana bogata bjelančevinama) za vegetarijance, a smanjilo bi se ubijanje i mučenje životinja namijenjenih jelu. Nadalje, ekološki i gospodarski problemi vezani uz industriju hrane (uzgoj žita za životinjsku hranu i njihovo smještanje u ekonomski racionalnim uvjetima), mogu biti značajno umanjeni. Međutim, uzgajanjem naše hrane stvaramo novu vrstu iskorištavanja — iskorištavanje poluživućih bića.

Nedavno nam se obratila američka organizacija PETA (People for Ethical Treatment of Animals — Ljudi za etičko odnošenje prema životinjama). Predložili su novo rješenje u toj zbrci živih bića i “mesa”. Njihov prijedlog je bio da se izvrši biopsija stanica njihove predsjednice Ingrid Newkirk, da bi se izbjeglo daljnje fizičko i psiholoţko mučenje životinja (makar kratkotrajno). Tako bismo mogli praviti odreske od njezina tijela. Pitanja koja ovdje postavljamo nisu da li je to protuprirodno (davno smo već poodmakli od prirode, a ljudi su i prije prakticirali kanibalizam), niti da li je to moralno (izvodi se uz puni pristanak svjesne odrasle osobe), već su to prije pitanja biosigurnosti i, k tome, retorike koju će naše društvo koristiti u obračunavanju s ovim pojavama.

Laboratorij

Odlučili smo inkorporirati laboratorij u našu instalaciju da bismo predstavili okruženje u kojem poluživuća bića mogu uspijevati i napredovati. To nam također omogućuje da obavimo poslove potrebne za brigu oko poluživućih skulptura za vrijeme izložbe, na način koji će omogućiti publici da prati i shvati našu predanost i odgovornost prema tim stvorenjima koja smo stvorili. To uključuje izradu ograđenog prostora i postavljanje laboratorija za tkivne kulture, a koji uključuje — sterilne kukuljice, umjetno okružje za poluživuća bića (bioreaktor), mikroskop, laboratorijska potroţna sredstva i usklađenost sa sigurnosnim zahtjevima o razini fizičkog sadržaja laboratorija. Svi su pregledani i dizajnirani/konstruirani kao sastavni dio konceptualizacije i dramaturških namjera instalacije.

Dizajn laboratorija podsjeća na onaj u kojem su izvedeni prvi uspješni eksperimenti na kulturi tkiva 1910. godine. Taj je laboratorij ugostio Eksperimentalnu kiruršku grupu (Experimental Surgery Group), koju je vodio dr. Alexis Carrel s Rockfellerovog instituta za medicinska istraživanja. Dr. Carrel je kontroverzna pojava u povijesti biomedicinskog istraživanja. On je prvi razvio tehnike tkivnih kultura. Članak iz 1945. objavljen u Collier Magazine opisuje Carrela kao “ Genijalnog čovjeka... koji je uvelike doprinio znanosti o tkivnim kulturama.” Pa ipak ga smatraju ekscentričnim mistikom i fašistom ili bar Vichyjevcem — eugeničarem [Landecker, Hannah: Building a new type body in which to grow a cell: Tissue Culture at the Rocke-feller Institute, 1910-1914. New York, 2000.]. “Njegovi su ga suvremenici kritizirali zbog korištenja tkivnih kultura kao okultne vještine (inzistirao je na tome da njegovi pomoćnici u laboratorijima nose crne halje i kukuljice) i obećavao je svakojake vrste napretka u borbi protiv bolesti — obećanja koja nije mogao ispuniti zbog ograničenih tehnika koje je koristio. Cijelo je polje tkivnih kultura propatilo u 1930-ima zbog njegova ekscentrična ponašanja.” [Carrel, Alexis: L’Homme, cet inconnu. Paris, 1935.]

Moglo bi se reći da je holivudska verzija Dr. Frankensteina napravljena po modelu Dr. Carrela, koji je 1912. dobio Nobelovu nagradu za medicinu. Da li je njegova mističnost i težnja eugenici rezultat opsesije djelomičnim životom? Da li njegovo stvaranje preteča polu-živućih bića najavljuje manjak tolerancije spram drugih? Je li to ono što nas čeka?

Zaključak

Poluživuća bića raskrinkavaju jaz izmeťu naših uvjerenja i vrijednosnih sustava i novih znanja koja vode našim mogućnostima da manipuliramo živim sustavima. Čini se da su naši sustavi vjerovanja loše opremljeni da bi se hvatali u koštac s epistemološkim, etičkim i psihološkim implikacijama koje proizlaze iz znanosti o životu i industrije. Poluživuća bića raskrinkavaju naše licemjerje u pogledu živog svijeta i korištenja živih sustava za naše antropocentrične svrhe.

Upotreba bioloških tehnologija nedvojbeno je prijeporna točka. Te tehnologije postaju sastavnim dijelom naših života i utječu na naše odnose spram svih ostalih živih bića. Primjena znanja koja su stečena kroz razna istraživanja, provedena na području znanosti o životu, čini se da su vođena nekim silama čiji je interes usmjeren na kratkoročnu korist nekolicine, a često zanemarujući dugoročne posljedice. Upotreba znanja stečenih i u primarnim istraživanjima živih sustava, ali i u onima s ciljem ostvarivanja profita, čini se još alarmantnijom u svjetlu prijetećih ratova. Uz očitu prijetnju upotrebe biološkog oružja, očigledan pad strasti prema “drugima” čini naša vremena opasnima u pogledu donošenja odluka o manipulaciji i upotrebi živih sustava. Moderna biologija omogućava ljudima da još više konkretiziraju žive sustave i da stvore poluživuća bića. Mi, kao umjetnici koji se koristimo biologijom i tehnikama za uzgoj tkiva da bismo stvorili poluživuće skulpture, svjesni smo da su ta bića koja stvaramo ovisna o našem staranju i brizi za njihovo preživljavanje i dobrobit. Nastojimo formulirati opširnija pitanja u pogledu opsega i mjere u kojoj nam moral dopušta da manipuliramo i iskorištavamo žive biološke sustave za radnje koje su u svojoj biti antropocentrične. Hoće li pojava poluživućih bića učiniti naše društvo brižnijim ili će život u još većoj mjeri postati objektiviran?

Uloga koju umjetnost može odigrati jest da predloži scenarije “svjetova u nastanku”, te potkopa tehnologije za stvaranje sporne budućnosti, a također može istražiti različite varijante koje mogu imati učinak. Ta uloga umjetnosti čini pojavu poluživućih bića i mnogostrano is-traživanje njihove uporabe tako relevantnima. Mi sada koristimo, tj. manipuliramo zbirkom stanica koje surađuju/natječu se zajedno za neku vrst sklada koji će omogućiti preživljavanje. Nadamo se da će nas svakodnevni ritual hranjenja i staranja za poluživuća bića podsjetiti da ne bježimo od odgovornosti i suosjećanja za druge. Ne bismo smjeli završiti kao Dr. Carrel.

Oron Catts & Ionat Zurr