Iako je ljubav emocija koju doživljavamo više-manje svi na ovoj planeti, načini na koje živimo našu seksualnost i intimnost, kako tvrdi Lauren Berlant, "dubinski su oblikovani teorijama" (Berlant 2012.). Psihoanalitičke teorije dugo su nudile dominantna objašnjenja seksualnosti, subjektivnosti i žudnje, no druga tumačenja mogu se pronaći "u estetici, religiji i fantazijama masovne i popularne kulture, koja uglavnom nisu realistična, ali često tvrde da su baš one pronikle u srž emocionalnih istina o prirodi i snazi ljubavi" (ibid.). Na ovoj konferenciji temi ljubavi želimo pristupiti iz nekoliko različitih perspektiva.

Počinjemo od najočitije poveznice – odnosa između ljubavi i seksualnosti. Želimo istražiti koncept mononormativnosti i pozabaviti se alternativnim načinima konstruiranja intimnosti, propitujući na taj način ustaljena viđenja ili stereotipe vezane uz poliamoriju. To također podrazumijeva proučavanje poveznica i razlika između seksualnih i neseksualnih oblika ljubavi te raspravu o širokom spektru aseksualnosti, sive-aseksualnosti i razmatranje brojnih ekspresija ljubavi kao brižnog rada.

Fokusirane smo i na istraživanje veze između ljubavi i politike. Slijedeći bell hooks, koja je tvrdila da je ljubav materijalna sila koja može osnažiti i pojedince i kolektive, i pozivajući se na koncept ljubavi kao stvaralačke i kolektivne sile Michaela Hardta, želimo preispitati modernu ideju ljubavi – onu koja se odnosi na "buržujski par i klaustrofobične okvire nuklearne obitelji" (Hardt, Negri 2004.). Želimo se odmaknuti od shvaćanja ljubavi kao nečeg isključivo privatnog te je razmotriti kao prostor kolektivnog "postajanja-drugačijim". Također, propitujemo ljubav kao robu, promišljajući njezinu utrživost kao proizvoda namijenjenog prvenstveno heteroseksualnim parovima, čime se normaliziraju heteroseksualnost i monogamija.

U vrijeme rastućeg fašizma i radikalno desnog ekstremizma na globalnoj razini, vjerujemo da je nužno razmišljati o kompleksnim načinima na koje se ljubav prema drugome "može prenijeti na kolektiv" (Ahmed 2004.). Želimo razumjeti ne samo radikalni i transformativni potencijal ljubavi, već i kako se ljubav može zloupotrijebiti kao izvor isključivanja, dominacije i nasilja. Ovdje želimo naglasiti važnost političke borbe oko pitanja – tko ima pravo proglasiti da djeluje iz ljubavi – koje je postavila Sara Ahmed u knjizi Kulturne politike emocija.

Konačno, želimo istražiti odnos ljubavi kao predmeta kulture i pitanja znanosti. Promatrajući ljubav kao uzak snop simptoma, želimo propitati kulturni i društveni kapacitet za djelovanje vezan uz ono što nazivamo zaljubljivanjem, ali i termine kao što su bezuvjetna ljubav, koji se najčešće koristi u kontekstu obitelji. Zanima nas kako neuroznanost, psihijatrija, farmakologija, biologija i druge discipline analiziraju, postavljaju hipoteze i tumače što je ljubav i kako je oblikuju kemijska, kulturna, biološka ili društvena pravila i karakteristike. Za kraj, želimo istražiti proizvode li to znanje i tehnološki napredak neke oblike zloupotrebe i nasilja.