Damir Očko (HR) The Age of Happiness / The Moon shall never take my voice

filmovi, 2009. i 2011.

The Moon shall never take my voice (2011.)

U svom najnovijem filmu Damir Očko donosi tri pjesme u zanimljivoj interpretaciji znakovnim jezikom. Gluha protagonistica izvodi pjesme u osamljenoj tami pozornice sa zvukovima i svjetlom kao jedinim sugovornicima. Jezikom znakova ona interpretira epizode iz života triju povijesnih ličnosti. Iako riječi ostaju neizrečene, njihovo se značenje otkriva kroz interakciju pokreta, zvuka i svjetlosti. U svom najnovijem filmu Damir Očko donosi tri pjesme u zanimljivoj interpretaciji znakovnim jezikom. Gluha protagonistica izvodi pjesme u osamljenoj tami pozornice sa zvukovima i svjetlom kao jedinim sugovornicima. Jezikom znakova ona interpretira epizode iz života triju povijesnih ličnosti. Iako riječi ostaju neizrečene, njihovo se značenje otkriva kroz interakciju pokreta, zvuka i svjetlosti. Prva pjesma vraća nas u New York 1910. godine gdje Gustav Mahler s prozora svoje hotelske sobe promatra pogrebnu povorku. Uznemirujući ritam velikog bubnja na Mahlera ostavlja snažan dojam. Dugi intervali tišine između udaraca batova kasnije će postati prepoznatljiv dio njegove nedovršene Desete simfonije. U središtu druge pjesme je posjet Johna Cagea harvardskoj gluhoj komori u kojoj nema refleksije zvučnih valova jer zidovi, pod i strop upijaju sve zvukove. Okružen potpunom tišinom, Cage je neočekivano začuo zvukove vlastitog tijela – živčanog i krvožilnog sustava – te shvatio da apsolutna tišina ne postoji. Potaknut tom spoznajom skladao je svoj revolucionarni komad 4’33’’. Posljednja pjesma lansira nas na Mjesec – najtiše mjesto na kojem je čovjek ikad bio. Pratimo fragmente raritetnih i dijelom zamišljenih intervjua s Neilom Armstrongom koji prepričava neuspjele pokušaje vikanja, odnosno uopće proizvodnje zvuka, na osamljenoj površini Mjeseca. Moglo bi se reći da i sam Očkov film funkcionira kao gluha komora, pružajući na taj način izravan odgovor i komentar na Cageov doživljaj. Budući da prostor u kojem se film prikazuje gotovo nikad ne omogućava potpunu tišinu, gledatelj je prisiljen koncentrirati se i izoštriti svoja osjetila. Time ne otkriva samo Očkovu promišljenu i sofisticiranu orkestraciju, već i zvukove stvarnog prostora u kojem se nalazi. Tišina je nemoguća, rekao bi Cage.


The Age of Happiness (2009.)

“There will not be a single spectator. All will be participants.” (Aleksandr Skrjabin) Ključna komponenta ovoga filma je Očkovo istraživanje Mysteriuma, nedovršenog djela ruskog skladatelja Aleksandra Skrjabina. Mysterium, zamišljen kao višednevni performans u podnožju Himalaja, trebao je objediniti Skrjabinovu filozofsku viziju svijeta i ostvariti potpunu sinesteziju. Gledatelji bi postali sudionici te bi kroz istovremene podražaje svih osjetila, a nakon smaka svijeta, došli do višeg stanja svijesti. Protagonistima Očkova filma, čiji narativ ističe motiv neuspjele utopijske vizije, oduzeto je osjetilo vida, zbog čega svoj svijet mogu osjetiti samo pomoću sluha. Sablasni je to zvučni pejzaž u kojem tišina postaje gotovo zaglušujuća. Akustičke iluzije kulminiraju uobličavajući se u fantastičnu napravu koja uništava protagoniste, ne ostavljajući na zaslonu ništa osim kristalnog zvuka Mozartova komada za staklenu harmoniku.

organizatori: Udruženje za razvoj kulture “URK” + Klub Močvara & KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse koncept: KONTEJNER
kustosice: KONTEJNER | Tihana Bertek & Ivana Jelača
tehnički direktor: Marko Matošić
projekt podržali: Grad Zagreb – Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
medijski partneri: net.hr, kulturpunkt, radio student, muzički biennale zagreb

Damir Očko (HR)

Očko, Damir (1977.), studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Umjetnik čiji radovi za polazište imaju glazbu, vrijeme i pokret, a često su prožeti referencama na književnost ili povijest glazbe. Izlagao na brojnim grupnim izložbama, od kojih su najrecentnije PostDimensione. Viaggio nell’arte contemporanea, Molfetta Bari; Avventure Minime, Salerno (Italija); Working Title, Stuttgart i Varšava; Here and Now, Bologna; Vidéos Europa, Tourcoing; Slika od zvuka, Split. Izlagao i samostalno, i to u galeriji Tiziana di Caro u Salernu; u Kunstverein Leipzig; u Lothringer13, Städtische Kunsthalle München; u Galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu... Sudjelovao na rezidencijalnim programima u Helsinkiju (HIAP), Beču (KulturKontakt), Tirani (Institut za suvremenu umjetnost) i Stuttgartu (Akademie Schloss Solitude).

www.damirocko.com

10/4/2011
—16/4/2011

Pogon Jedinstvo (Zagreb)