Novi Život (HR) Okus Pokus

performans, 2007.

Nešto o večeri, nešto o nečemu...

U inozemstvu su vrlo popularni restorani u mraku, pa bi upriličenje jedne 'mračne večere' možda inspiriralo neke ugostitelje da i Zagreb obogate jednom takvom – bezočnom ponudom.

Dakle:

Kažu da se u mraku okus slavi na posve drugačiji način, te da je uživanje u hrani intenzivnije i egzotičnije. Iako o tome ne mogu dati svoj sud, vjerujem da je fluktuacija pažnje koju nam serviraju oči u tom slučaju uklonjena, pa je intenzitet okusa osamostaljen, a čulo o kojem se premalo razmišlja stavljeno u prvi plan.

Ova večerica zamišljena je bez svijeća, s laganom glazbom, uz tihi razgovor, jer je sluh jedino sredstvo komunikacije – isključimo li intimnosti pipanja – što je stvar odabira & ndash; naravno.

"Jedite u mraku, da biste vidjeli što jedete!"

Vojin Perić

produkcija: KONTEJNER (UradiSam_ARTLAB)

Novi Život (HR)

Na prvi dan proljeća 1948. godine, dogodila se ludost ispraćena frenetičnim pljeskom samoborske publike. Niti je ludost bila toliko luda, a niti je publika bila zadivljena kazališnim užitkom, no dogodilo se prvi put, a to je bilo dovoljno za big bang. Entuzijazam je pobijedio vlastite komplekse, a škripanje dasaka koje Novi život znače postalo je svakodnevna glazba u ušima slijepih glumaca. Tradicija da slijepe osobe uglavnom prose, sviraju pred crkvama ili prave košare ostala je u nekom drugom, dubljem mraku.

Odmah na početku stvar je u neku ruku zaplovila profesionalnim vodama, jer su za pripreme predstava Kazališta slijepih Novi život angažirani renomirani kazališni redatelji, Tom Durbešic, Miro Maroti, Vjekoslav Vidošević, Vladimir Jagarić, Radojko Ježic, Mirko Merle i Dražen Grünwald. Godinu za godinom projekti su nadrastali prethodne, a gostovanja ansambla organizirana su diljem bivše države. Godine 1978. Novi život odlazi na veliku turneju po Švicarskoj, Njemačkoj i Austriji, što u daljnjem životu ansambla postaje skoro svakogodišnja navika.

Početkom devedesetih u Kazalište slijepih dolazi mlada redateljica Nina Kleflin čiji pristup slijepim glumcima donosi revolucionarne pomake u njihovim predstavama. Statičan i skoro verbalan teatar naglo je živnuo, pokreti i mimika glumaca dobili su na plastici i vjerodostojnosti, a repertoar je pažljivo biran i prilagođavan senzibilitetu ansambla.

Pravi bum i iskorak u ozbiljne teatarske vode napravljen je s Moliereovim Scapieneovim spletkama, a nekoliko godina kasnije Harmsove Nule i ništice zadivljuju zagrebačku publiku. Godine 1999. Nina Kleflin režira još jednu uspješnicu Novog života (Radovan Ivšić Kralj Gordogan), a relevantna kazališna kritika predstavu ocjenjuje kao jedno od boljih ostvarenja te godine u cjelokupnom hrvatskom glumištu (Mira Muhaberec i Ivan Jindra). I u trećem mileniju repertoar teatra slijepih ostaje elitan, a takvim ga čine Sofoklov Edip, te Mittererovi Smrtni grijesi. Redateljskoj plejadi s početka ovog povijesnog pregleda pridružili su se svojim radom u Kazalištu i Snježana Banović, Zoran Mužić, te Mario Kovač.

Da bi povijest bila dostatan argument svemu što želim kasnije iznijeti, evo još nekoliko bitnih detalja. Do početka osamdesetih zagrebačka družina slijepih glumaca bila je jedina u Europi, bez uzora u odnosu na koje bi mogla komparirati svoje umjetničke i ine dosege. No, gostujući po različitim europskim zemljama, na poziv hrvatske dijaspore ili nacionalnih organizacija za slijepe, naši glumci inspirirali su svojim radom slijepe osobe u Španjolskoj, Engleskoj i Italiji, pa početkom devedesetih s radom započinju i kazališne grupe u tim zemljama. Kada je broj registriranih teatara u Europi prešao desetak, članovi Novog života dolaze na ideju da organiziraju festival kazališta slijepih i slabovidnih. Isti je održan u listopadu 1999. godine, a na njemu su nastupili svi do tada poznati europski teatri. Festival nosi simbolično ime BIT, u što je skraćen bukvalni naziv – Blind in Theatre, - a o dubljem značenju riječi (bit) neka čitatelj prosudi sam. Na drugom susretu slijepih i slabovidnih kazalištaraca (listopad 2001.) pojavili su se i teatri iz SAD-a, što je organizatoru dalo za pravo da treći BIT proglasi svjetskim festivalom, što je ovaj doista i bio (04.-09.10.2003.), (četvrti BIT 07.-14.10.2005.), a peti je održan u listopadu 2007. god. Za kraj bih napomenuo i činjenicu da je BIT jedini festival te vrste u svijetu.

U vrijeme kada pravni okvir kazališne djelatnosti u Hrvatskoj podsjeća na socijalističko poimanje stvarnosti, a struka diže svoj glas i traži zakon dostojan umjetnika, u vrijeme kada nastaju neki novi paragrafi, a kazališni kontekst očekuje svoju suvislost, iz Šenoine 32 u Zagrebu, iz Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život dolaze hiperbolirani oblici molbe – vapaji, da u budući Kazališni zakon ude i termin specifičnog teatra, jedini put i način da slijepi i slabovidni glumci dobiju status dostojan svoje povijesti i umjetničkog nivoa, da milostinja koju dobivaju postane sustavno financiranje, te da Hrvatska konačno smisleno uokviri naziv najstarijeg svjetskog kazališta slijepih.

Vojin Perić

www.novizivot.hr
novizivot@i-net.hr