Ivana Sajko (HR) Prizori s jabukom

koncertno čitanje, 2009.

Prvo smo dobili zadatak. Baviti se ludilom.
Znali smo da ne želimo zauzeti niti poziciju znalačke - bilo intelektualne bilo medicinske - distance, niti pak kopati po vlastitoj patologiji. Nismo mogli preuzeti niti jedan od tih uobičajenih stavova, no nismo mogli reći ni da ludilo - u širini svog referencijalnog polja - nema baš nikakve veze s nama. Od kuda krenuti? Na koji način i o čemu? Spomenute su nam pozicije bile potpuno neprimjerene (i u krajnjoj liniji, neiskrene) budući da ih prvenstveno nismo mogli ni povezati s našim umjetničkim stavovima koji - kako u slučaju mog rada na tekstu, tako u slučaju Alenovog i Nenadovom rada na području glazbe - žele zanijekati sam pojam normalnosti ukazujući da pokušaji izražavanja drugačijim jezikom ili pokušaji isklizavanja iz dovršenih struktura ili pokušaji lomljenja vlastitog procesa koji fiksira iste navike i modele, nisu demonstracije proizvoljnog kaosa i autizma, već svjesne reakcije na svijet koji nas okružuje. A taj je svijet tek naizgled čitljiv i slušljiv. Reflektirati na njega maksimalnom mjerom autentičnosti podrazumijeva izvjesno nasilje nad njegovom naizgled normalnom, jasnom i logično strukturiranom geometrijom. Podrazumjeva mu pridati dijagnozu. Zato smo prihvatili zadatak.

Jedina sfera u kojoj smo mogli replicirati na problem zadatka bila je ona politička, ona koja atribute normalnog i istinitog zadržava kao argumente vlastitog legitimiteta te nas prisiljava da ih potvrdimo unatoč njihovoj proizvoljnosti i nestalnosti. Štoviše, unatoč izvjesnoj opasnosti da se simulacija stvarnosti za koju vezujemo naše stavove, vjerovanja i žudnje svakog trenutka može raspasti i ostaviti nas bez temelja. Bez smisla.

Tekst koji smo uzeli kao partituru naše izvedbe započinje političkim nalogom za izokretanjem smisla:
"Jabuka nije jabuka.
Jabuka je nešto sasvim deseto."
Kazalište je ilustrativno mjesto upravo takvog mehanizma, poziv da se ne povjeruje u ono očigledno, već u ono što je ispričano, s realnom sumnjom da bi i jedno i drugo mogli biti tek konstrukcije. Bez namjere da im pronađemo substitut i označimo nove temelje, i bez namjere da napravimo gotovu predstavu, htjeli smo iskoristiti te rubove imaginiranog i očiglednog kao potencijal vlastite izvedbe preuzimajući atribute (ludog) svijeta kao šansu za sebe.

Tekst: Ivana Sajko
Glazba: Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz
Izvode: Ivana Sajko, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz
Uz dramaturšku suradnju Sandra Siljana

Ivana Sajko (HR)

Ivana Sajko je spisateljica i redateljica. Diplomirala je na Akademiji dramske umjetnosti i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Članica je uredništva časopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija i književnog časopisa Tema:. Bila je urednica i voditeljica tv-emisije o suvremenom kazalištu V-efekt te višegodišnja predavačica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Suosnivačica je kazališne skupine BADco. gdje je do 2005. djelovala kao dramaturg i redatelj. Dobitnica je nekoliko nagrada za književnost i kazalište, knjige su joj prevedene na više jezika, a dramski tekstovi postavljeni na pozornicama i radiju diljem svijeta. Objavila je zbirku drama Smaknuta lica (2001.), dramsku trilogiju Žena - bomba (2004.), roman Rio bar (2006.), teorijsku knjigu Prema ludilu (i revoluciji) (2006.) te roman Povijest moje obitelji od 1941 do 1991, i nakon (2009.). U suradnji s kompozitorom Davidom Simonsom izdala je CD Mass for election day silence (2004). Svoju zadnju predstavu Rose is a rose is a rose is a rose režirala je 2010. u Zagrebačkom kazalištu mladih, kada je i prvi puta surađivala s Alenom i Nenadom Sinkauzom.

Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz su profesionalni glazbenici i skladatelji. Magistrirali su muzikologiju na Filozofskom fakultetu u Padovi. Godine 1994. zajednički su osnovali bend Dusty Miller, a 2002. osnivaju svoj današnji bend East Rodeo u kojem sviraju s međunarodnom ekipom jazz i rock glazbenika, spajajući art rock, noise, eksperimentalni jazz i improvizaciju. Također stvaraju glazbu za kratkometražne i dokumenarne filmove, a zajednički su pokrenuli i festival eksperimentalne glazbe Audioart u Puli. Kazališni rad započinju 2002. godine, od kad surađuju kao glazbenici, izvođači i skladatelji s eksperimentalnim kazalištem TAM teatromusica iz Padove i redateljem Micheleom Sambinom. Godine 2007. režirali su vlastiti kazališno-glazbeni performans Brod.