12:30–12:50 Helena Falabino: Političko tijelo ljubomore
Naracija je jedan od mentalnih procesa koji nam pomažu razumjeti svijet, smatra Algirdas Greimas, jedan od najutjecajnijih semiotičara. Zapadna civilizacija nameće nam određene ljubavne i romantične narative koji su zasigurno oblikovali način na koji doživljavamo ljubav i seksualnost, posebno nas usmjeravajući prema heteronormativnosti i monogamiji. Zbog manjka prikaza alternativnih oblika odnosa teško je pridobiti društvenu legitimaciju kada pojedinci ili pojedinke predlažu vlastite narative o ljubavnim i seksualnim odnosima koji svjesno odstupaju od norme. Jedan od osjećaja s najstrožim narativom je ljubomora: to je stanje u kojem osjećamo da polažemo pravo na tijelo, um i želje naših partnera, kao da su naše vlasništvo; ponekad svojim ponašanjem nastojimo ne pobuditi ljubomoru kod partnera i to utječe na naše odluke. Jako je teško to vizualno prikazati – radi se o jednoj od onih situacija kada dolazi do kratkog spoja između tijela i uma. Ljubomora je jedan od osjećaja kojih se najviše pribojavamo, a koji se smatra prirodnim, nesavladivim, a ponekad čak i nužnim. Nadilaženje ili upravljanje ljubomorom čini se izvan ljudskih mogućnosti, stoga je norma da implicitno očekujemo od naših partnera da nemaju seksualne odnose s drugim ljudima čak i ako to žele. No nije li to neki oblik prisile? To pitanje neizbježno nas navodi da razmotrimo tijelo i njegovo prisustvo kao političko, ali ne bilo koje, tijelo (ili tijela) koje volimo: koje su političke implikacije našeg upravljanja ljubomorom i samim time naših priča o njoj?
Helena Falabino je talijansko-argentinska fotografkinja i studentica semiotike. Studirala je fotografiju na Ostkreuzschule für Fotografie und Gestaltung u Berlinu, a u završnom radu bavila se narativima seksualnih radnica. Godine 2015. počela je eksperimentirati s audiovizualnim tehnikama na umjetničkoj rezidenciji na Siciliji, a nakon toga je radila kao urednica u časopisu GUP u Amsterdamu pišući o suvremenoj konceptualnoj fotografiji. Godine 2016. doselila se natrag u Torino, gdje surađuje s lokalnom fotonovinarskom organizacijom Eikòn, Nacionalnim muzejom filma i redateljicom Irene Dionisio, a istovremeno radi na vlastitim spisateljskim i fotografskim projektima. Godine 2017. seli u Bolognu, gdje trenutno pohađa diplomski studij semiotike na Sveučilištu Alma Mater Studiorum. Uz to, zajedno s drugim ženama organizirala je i vodila SessFem laboratorij, 6-mjesečnu radionicu na temu seksualnosti iz feminističke perspektive. Njeni istraživački interesi obuhvaćaju feminističke prakse, suvremenu feminističku pornografiju i različite oblike nemonogamije.
12:55–13:15 Dalila Honorato: Izlučevine: semiotika uzbuđenja
Tekućine koje proizvodi ljudsko tijelo imaju višestruke funkcije i protječu kroz različite tjelesne otvore, razotkrivajući kompleksnost mikroskopskog univerzuma koji nas nastanjuje. U svojoj prividnoj jednostavnosti, često suočene s reakcijom gađenja, ove tekućine olakšavaju komunikaciju između vanjskog svijeta i unutrašnjosti tijela. Higijenski tretirane kao znak infekcije ili moralno neprihvatljivog ponašanja, njihovo izlučivanje se potiskuje i dezinficira, što simbolizira društveno suzbijanje inače normalnih psihosomatskih funkcija. Ova prezentacija proučava pretjeranu medikalizaciju znakova uzbuđenja nasuprot prisvajanju slika ejakulacije od strane pornografske industrije iz biopolitičke perspektive. Ova "vlažna" prezentacija svjesno se poziva na različite medije i estetike te eksplicitno slavi pomutnju ljubavi, ili, Shakespearovim riječima: "Jer podašnost je moja beskrajna ko more, a i ljubav mi je tako duboka - i što više dajem, više imadem - tako bezmjerne su obje." (Romeo i Julija, 2. čin, 2. prizor).
Dalila Honorato je moderatorica sigurnih prostora za interakciju ideja vezanih uz rubne teme u umjetnosti i znanosti. Njen istraživački fokus je na utjelovljenju, čudovišnom i jezovitom te na pažljivom balansiranju između fobije i parafilije. Radi kao izvanredna profesorica medijske estetike i semiotike na Jonskom Sveučilištu u Grčkoj, gostujuća predavačica na Alma Mater Europea u Sloveniji, suradnica Centra za filozofiju znanosti pri Sveučilištu u Lisabonu i članica Upravnog odbora konferencije Taboo-Transgression-Transcendence in Art & Science.
13:20–13:40 Hayley Fox Roberts: Drugačija vrsta javnog seksa: Moć i podčinjavanje u izričajima dyke seksualnosti
Ovo izlaganje razmatra reakcije na prikaze dyke seksualnosti u poeziji i vizualnom te kako one utječu na sposobnost queer heteroseksualnih osoba da dekonstruiraju društvene i političke prepreke koje suzbijaju ne-normalna seksualna ponašanja. Također pokazuje načine na koje ti prikazi, zajedno s reakcijama na njih, osnažuju i/ili de-normaliziraju kolektivnu dyke seksualnu energiju. Tekst je inspiriran esejom Margo Hobbs The Blatant Image, Lesbian Identity, and Visual Pleasure objavljenom u knjizi Queer Difficulty in Art & Poetry:Rethinking the Sexed Body in Verse and Visual Culture. Zanimaju me sljedeća pitanja: Kako se dyke seksualnost odražava u poeziji koju slušate/čitate? Kako je dyke seksualnost viđena/prepoznata/prisvojena od strane mainstreama ili "normaliziranih"? Kako je dyke seksualnost prepoznata u kolektivnom dyke iskustvu? Zatim slijedi ulomak iz autoričinog autobiografskog pjesničkog performansa …Ljubav i ludilo (…Love and Madness) koji gledateljima/cama približava privatni, seksualni i politički život lezbijke koja živi na selu. ...Ljubav i ludilo provlači izričaj seksualnog identiteta, romansu i požudu, erotske doživljaje i formu žudnje kroz rad same autorice, obuhvaćajući više od 35 godina bavljenja performansom, sa slikama i glazbom koje služe kao kulisa tom putovanju. Pjesme uključuju društvene komentare i političke polemike. Iskazuju erotičnu ljubav između žena kao izvor užitka i moći, slijedeći liniju kreativne prakse i istraživanja koje se fokusira na iskaze ljubavi i seksualnosti. Ta izgradnja zajednica, kolektiva i kreiranih prostora tema su autoričinog umjetničko-aktivističkog rada: umjetnički izričaj lezbijske i dyke seksualnosti i kolektiviteta obilježio je njen završni rad na magistarskom studiju seksualnosti pod naslovom U njenoj šaci: butch-femme lezbijski identiteti u djelima triju irskih lezbijskih pjesnikinja. Drugačija vrsta javnog seksa predstavlja stajalište o društvenim i političkim preprekama seksualnoj raznolikosti i nastavlja se na autoričine prethodne umjetničko-aktivističke intervencije, uključujući filmsko-pjesnički performans Od močvare od Mjeseca (From the Bog to the Moon) nastao u suradnji s Alishom Doody.
Hayley Fox-Roberts je pjesnikinja, LGBT aktivistkinja i kreativna trenerica s dugogodišnjim iskustvom čija je praksa fokusirana na upotrebu jezika kao alata za pozitivne promjene. Njeno iskustvo u ruralnom LGBT+ razvoju uključuje pokretanje Sjeverozapadne povorke ponosa u okruzima Sligo/Leitrim/Donegal i poziciju prve djelatnice na poslovima vezanim uz regionalni LGBT razvoj na sjeverozapadnom i pograničnom teritoriju Republike Irske (LGBT Diversity 2010-2012). Etablirala se kao autorica pjesničkih performansa. Nastupala je na konferenciji Lesbian Lives na sveučilištima u Dublinu i Brightonu, a drugi nastupi uključuju Myrtle and Roses, Rathcroghan Heritage Site, 2015.; Young, Rural andQueer, Centre for Research into Social Care Practice, Sligo, 2016.; Re-Calling the Goddess’, Wise Woman Weekend, Newgrange, 2017.; i From the Bog to the Moon, European Lesbian* Conference, Beč, 2017.
13:45–14:05 Nataša Govedić: Žudnja stapanja ili eros Vegetarijanke Han Kang, likovne umjetnice Cecilie Paredes i pjesnika Paula Guesta
Kao receptivna i perceptivna površina između nutrine i svijeta, koža je izrazito seksualizirani organ. Ona uspostavlja susretnost taktilnog, vizualnog i olfaktornog prostora tijela, jednako kao i akustičku intimnost i arhitekturu okusa. U romanu Vegeterijanka južnokorejske autorice Han Kang koža postaje “posljednja” ili ultimativna površina ljubavnog kontakta, uprizorenog kao potreba radikalnog stapanja ne samo s partnerom, nego i sa čitavim spektrom osjetilne senzualnosti. Oslikavanje tijela (body painting) dopire do protagonistice u stanju psihotične izolacije, pri čemu seksualnost postaje jezik njezine najdubolje osobnosti, kao što i dezeni različitih cvjetnih tkanina s kojima se stapaju tijela peruanske umjetnice Cecilie Paredes postaju erotične zone vegetativne ekstatičnosti, prisnosti, transvrsnosti. I u pjesmama Paula Guesta (posebno zbirci Bilješke za mog fizičkog dvojnika), oslikavanje tijela uspostavlja senzualnu “izvanjezičnost” i osobitu retoriku u kojoj tijelo više nije samo površina i ekran seksualnih projekcija (kao, recimo, u filmu Tijelo kao knjiga Petera Greenawayja), nego prostor “vidljivih snova” o radikalnom stapanju materije s materijom, pri čemu je materija shvaćena kao erotizirana prisutnost svijeta-u-meni i mene-u-svijetu. Tekst promišlja nove kvalitete ljubavne povezanosti pomoću “alternativnih medija” oslikavanja i ozvučivanja partnerskih tijela, odnosno predlaže da slijedimo Pallasmaanovu filozofiju iz Očiju naše kože, u kojoj ljubavno zajedništvo nije samo fantazija koja se skriva iza “zidova” zatvorenih očiju, nego živa izvedba senzornog otvaranja dubokoj materijalnosti, jednako koliko i spiritualnosti ljubavnog dodira.
Nataša Govedić doktorirala je komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1995. godine javno djeluje kao kazališna, književna i filmska kritičarka, a od 2012. godine stalno je zaposlena na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dosad je objavila trinaest znanstvenih knjiga iz područja teatrologije i teorije književnosti. Posljednja iz 2019. godine naslovljena je Veličanstveno ništa: dramaturgije depresije i posvećena načinima na koji ja ratuje sa samim sobom, poništavajući ne samo vlastitu vrijednost, nego i vladajuće sustave vrijednosti. Osim užeg područja teatrologije, od 2002. godine bavi se i dramskom pedagogijom, radioničkim radom na temelju dijaloških i performativnih praksi (posebice u suradnji s Mirovnim studijima) te facilitiranjem edukacijsko-dramskih procesa. Od 2012. godine kontinuirano surađuje s Učiteljskim fakultetom, na redovnom i doktorskom studiju dramske pedagogije. Glavna je urednica feminističkoga časopisa Treća. Objavila je knjigu bajki te dva romana za djecu (od koji je jedan nagrađen nagradom SFera).
