15:30–15:50 Alisha Doody: Kako voljeti
Kako voljeti je suvremeni fotografski projekt koji je nastao kao reakcija na komodifikaciju ljubavi i novo lice romantične ljubavi u digitalnom dobu. U svojim najtradicionalnijim oblicima ljubav i seksualnost su heteronormativne – to je neizbježno. Živjeti u queer/lezbijskoj vezi znači živjeti izvan tih tradicija, pritišćući njihove granice. Problemi nastaju kada naučena ponašanja, koja nam govore kako voljeti a koja su inherentno heteronormativna, prodru preko tih granica nastojeći svima nametnuti taj heteronormativni kalup. Kako voljeti funkcionira kao pseudo-vodič za mlade queer žene u kojem su komercijalne blještave slike odjeće i afrodizijačke hrane suprotstavljene grafičkom tekstu i personaliziranim polaroidima kako bi se naglasila sveprisutnost tih tema, kao i očekivanje da će lezbijke i queer žene educirati druge o seksualnosti i opravdavati svoja seksualna iskustva kroz heteronormativnu optiku. Biti queer (queerness) označava niz standarda i normi koje određuju kako ne smijemo iskazivati svoj rod i seksualnost (na primjer, nenormativni rodni ili seksualni identitet). Biti queer je zabranjeno jer smo socijalizirani na način da nam queer pričinja nelagodu. Uz to, sustavno se potiskuje jer smo naučili idealizirati heteronormativnost u odnosu na queer izričaje. Ovaj projekt poigrava se idejom Sare Ahmed, koja objašnjava da heteronormativnost funkcionira kao oblik utjehe u javnom prostoru, te ističe načine na koje queer izričaj izaziva zazor u javnom prostoru, ali kroz usporedbu s komercijalnim fotografijama nastoji izazvati nelagodu prikazujući heteronormativnost kroz seksualizaciju hrane i deseksualizaciju seksualnih igračaka. Što se više queer subjekti približavaju prostorima obilježenim heteronormativnošću, to je veći potencijal za preoblikovanje heteronormativnog, dijelom zato što bliskost kako prostori proširuju neka tijela, a neka ne (Ahmed 2004: 152).
Alisha Doody je vizualna umjetnika i pedagoginja koja se bavi fotografijom i pokretnom slikom. Kao queer žena koja živi u Irskoj, njen rad proizlazi iz istraživanja suvremenog društva kroz osobna iskustva. Potaknuta vlastitim iskustvima, počela se zanimati za to kako povijest i mentorstvo mogu utjecati na formiranje identiteta pojedinaca_ki, ali i kolektivno unutar zajednica. Posvećena je etičnom i pedagoškom radu s LGBTQ+ zajednicom s ciljem razumijevanja i reprezentacije učinka aktualne društvene i političke klime na ovaj raznoliki identitet te dijeljenju tog istraživanja sa zajednicom koju obrađuje.
15:55–16:15 Dunja Plazonja: Kratki susreti: žudnja i fantazija u vezama na daljinu
Može se reći da nijedan oblik romantičnih partnerstava ne izaziva toliku strepnju kao veza na daljinu. Parovi strahuju od učinka daljine na njihov intimni odnos te izbjegavaju ovu vrstu romantičnog partnerstva ako je moguće, no nesigurnost i financijska oskudica u posljednjih petnaestak godina primorali su nas da barem pokušamo održavati veze na daljinu. Današnji svijet uvelike obilježava ekonomska i financijska nestabilnost, zbog koje ljudi često donose drastične odluke koje uključuju preseljenje u drugi grad ili zemlju u potrazi za poslom i/ili boljim uvjetima života i rada. Te odluke neizbježno utječu i na naš ljubavni život. Osobe uključene u veze na daljinu stoga su osuđene ponavljati povremene i kratke romantične susrete, ovisno, naravno, o financijskim mogućnostima. Budući da su većinu vremena partneri razdvojeni, stabilnost njihovog odnosa počiva na intenzitetu fantazija o njihovom sljedećem kratkom susretu. U međuvremenu, moraju se osloniti na strategije posredovane intimnosti u obliku video poziva Skypeom, poruka, sekstanja, telefonskog seksa i drugih načina održavanja intimnosti koji su im dostupni. U ovom tekstu pokušat ću analizirati različite aspekte veze na daljinu, fokusirajući se na fantaziju i njenu poveznicu sa žudnjom i ljubavlju kao zamršeni segment strukture veza na daljinu. Imajući na umu tvrdnju Lauren Berlant da je "ljubav uvijek ishod fantazije" (Berlant 2012: 69), u ovom izlaganju dekonstruirat ću fantaziju kao "okvir za uprizorenje žudnje" (ibid). Predstavljajući osobno iskustvo veze na daljinu u obliku bilješki, poruka, fotografija, e-mailova i opisa fantazija o nadolazećim susretima s mojim ljubavnim partnerom na daljinu i uspoređujući ih s teorijskim promišljanjima žudnji i ljubavi, pokazat ću kako veze na daljinu otvaraju nove prostore za razmatranje ljubavi i žudnje te kako nas ekonomske krize i promjene navode da promijenimo vlastitu percepciju toga čini ljubav, žudnju i intimnost.
Dunja Plazonja je rođena 1984. Diplomirala je komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i sada je na doktorskom studiju književnosti gdje piše doktorat na temu feminizma i naratologije. Tekstovi su joj objavljivani u Hrvatskoj i inozemstvu, a svoj rad predstavljala je na brojnim konferencijama diljem Europe. Područja njenog interesa su: popularna kultura, feministička čitanja horora, feministička distopijska književnost, suvremene autorice, teorija afekta i autofikcija.
16:20-16:40 David Ashley Kerr: ŠTO JE LJUBAV? DUŠO, NEMOJ ME POVRIJEDITI
Ljubav, slike i digitalni eter
Svjedoci smo nezabilježenog preklapanja privatnog i javnog koje je posljedica popularizacije društvenih mreža i internetske vizualne kulture. U ovom tekstu autorefleksivno se bavim pitanjem: Kako to preklapanje utječe na kolektivizaciju ljubavi? Ovdje proširujem svoj nedavni članak na temu uloge slika u internetskoj kulturi, ali i u pobuđivanju emotivnih, intimnih sjećanja – i kolektivnog, suviše javnog izazova prakticiranja ljubavnog života online. Bavim se velikom temom Ljubavi unutar ograničenja koja nameću ta nova društvena pravila – pravila koja se neprestano iznova definiraju i koja izazivaju zabrinutost zbog (ne)mogućnosti djelovanja.
Moj istraživački fokus je na prisustvu melankolije, intimnosti i afektivnih emocija u digitalnoj kulturi, kao i na rastućoj zavisnosti o vizualnom. Promatrajući ljubav u ekstremnoj hiper-sadašnjosti, gdje je trava uvijek zelenija i online čavrljanje (i uhođenje tuđih profila) je novo udvaranje, prečesto se javlja osjećaj projiciranja vlastitih narcističkih ideala, popraćeno onim što je u tom trenutku #utrendu. Danas je puno lakše nego ikad prije iskomunicirati, artikulirati i diverzificirati naše želje (i nesigurnosti). Međutim, riječima kolektiva Tiqqun, "Malokad je neka epoha bila tako snažno uzdrmana požudom, i rijetko kad je požuda bila tako isprazna."
Postmodernistička ironija koju smo toliko cijenili u ranim danima internetske kulture sada je negdje drugdje, mračnija, beskrajno iterativna i nepovratno samosvjesna, poput plijesni koja je nakuplja u vlažnom kutku u kojem niču i "najkul" memeovi. Dakle, da li se kroz ostatke našeg ironičnog postmodernističkog doba obeshrabruje ili razvodnjuje iskazivanje snažnih, nježnih osjećaja ljubavi? Ili svjedočimo povratku iskrenim ljubavnim gestama poput onih iz književnosti i umjetnosti romantizma? Moderna online ljubav sve više predstavlja niz osjećaja, želja i intimnosti koje se razmjenjuju i projiciraju sa sigurne udaljenosti. Ali kao što prikladno komentira suvremena umjetnica Nora Turato: osjećaji su ok, ali sentimentalnost nije.
Je li razmjena romantičnih pisama u prošlosti sadržala istu intenzivnu, banalnu komunikaciju? Možda, ali svakako bez slika penisa, emojia ili uhođenja tuđih profila. Dok smo se ranije oslanjali na nijanse u riječima, sada nam slike služe kao puno prikladniji oblik komunikacije, otkrivajući našu rastuću zavisnost o vizualnom u današnjem digitalnom eteru. Naši premreženi digitalni životi su niz hiper-svjesnih vizualnih narativa, neprestano ažurirani, ironizirani, osuđivani, fetišizirani i valorizirani. Pa kako onda da izrazimo iskrenu požudu i intimnost u ovoj digitalnoj hiper-sadašnjosti? Ta nova normalnost uključuje i nove metode uključivanja, nove probleme i nova očekivanja. Sa samoomalovažavajućim fokusom na "gnjecavost" naše prisutnosti na internetu u kontekstu ljubavi (i slomljenog srca), konačno dolazim po pitanja koje se tiče redefiniranja normativnosti u ljubavi: Jesu li online osjećaji isti kao IRL osjećaji?
David Ashley Kerr (1986, Australija) je umjetnik-kustos koji živi i radi na relaciji Helsinki (Finska) - Weimar (Njemačka). Melankolija, ne-ljudsko, pogled i mračni elementi ljudske prirode glavna su inspiracija u njegovoj umjetničkoj i kustoskoj istraživačkoj praksi u cjelini. Predavao je na Photography Studies Collegeu i Sveučilištu Deakin u Melbourneu te je sudjelovao na nekoliko međunarodnih rezidencija i izložbi. Njegovo umjetničko istraživanje uprizoruje odnose između tijela i pejzaža, voajera i performera, a trenutno istražuje odvrnuti pogled, žudnju i intimnost u postdigitalnom. Godine 2018. bio je postdoktorant na Sveučilištu u Helsinkiju, a trenutno je gostujući istraživač na Centru za umjetničko istraživanje (CfAR) i Umjetničkom sveučilištu u Helsinkiju (Uniarts).
