10:15–10:35 Anastasia Starikova: Predmet ljubavi
Volimo predmete. Skloni smo pridavati im značenja: idoli, totemi, artefakti, čarobni predmeti, sjećanja, tričarije, kolekcionarski predmeti, suveniri, naslijeđeni predmeti. I mi koji ih štujemo, skupljamo, kupujemo, arhiviramo, katalogiziramo, preslagujemo, čuvamo i pazimo. Razumijevanje nas samih i naših povijesti temeljimo na predmetima, bilo da se nalaze u muzeju ili u majčinoj kutiji s nakitom. Osjećamo senzualni užitak kada pregledavamo i organiziramo vlastitu zbirku te dodirujemo predmete kako bi bili bliže osobi koja ga je posjedovala ili izradila. Stvaramo fetiše. Fetiši – kao predmeti koji imaju moć nad nama ljudima ili predmeti koji mogu komunicirati.
Moja umjetnička praksa proizlazi iz interesa za eksperimentalne i rubne prakse arhiviranja i fenomen “Nagona za prikupljanjem”. Promatram prostor doma i razvijene prakse arhiviranja, kao i aspekte toga kako fiktivni, arhivski i u nekim slučajevima digitalni materijal mogu zajedno proizvesti znanje. Puno mojih projekata bavi se osobnim praksama arhiviranja/kolekcionarstvom u odnosu na vlastite predmete, digitalni materijal, okruženje doma ili neinstitucionalne zbirke. Ako je arhiv "opći sustav formiranja i transformiranja iskaza", što se događa s jezikom i znanjem u arhivu koji smo sami napravili? Takve prakse javljaju se iz različitih razloga: potreba za autoetnografijom ili alternativnim povijestima, pokušaj očuvanja, osjećaj skrbi i intimnosti ili osjećaj predstavljanja. Prikupljanje i gomilanje stvari (čak i ako je strukturirano ili institucionalizirano) može služiti kao ritual ili čin zaustavljanja vremena.
Predstavit ću dva svoja projekta. Prvi se zove Arhiviranje Jakuba i riječ je o aktivnom arhivu svih predmeta koje je moj prijatelj i umjetnik Jakub Ceglarz imao u svom stanu od 2012. do 2017. Proces dokumentacije stvara unutrašnju logiku i strukturu eksperimentalnog arhiva koji odražava ideje doma, heterotopije i skrbi koje Jakub tematizira u svom radu. Međutim, projekt je prvenstveno bavi [alternativnom] intimnošću, prijateljstvom i neseksualnim oblicima ljubavi i brige koji se uspostavljaju prikupljanjem/arhiviranjem, fotografiranjem i razgovorima. Drugi projekt, Bez naslova, istraživanje je odnosa mog djeda s fotografijom kroz razgovore o obiteljskom arhivu i otkriću razvijenih praksi vezanih uz pronađene predmete. Ovo izlagaje poslužit će kao uvod u predstavljanje Jakuba Ceglarza. Naše umjetničke prakse i područja istraživanja razvijaju se ruku pod ruku, a uz to je Jakub subjekt mog ranije spomenutog projekta.
Anastasia Starikova je umjetnica i istraživačica rođena 1991. u Rigi, Latvija. Trenutno živi u Birminghamu (UK) i ima studio u Galeriji Stryx. Njena glavna područja interesa su eksperimentalno arhiviranje i fiktivni narativi kao oblik proizvodnje znanja. U svojim novijim projektima bavi se arhiviranjem umjetničkih prostora (dom/studio) i produkcijom radova koji se temelje na postojećim arhivima/istraživanju arhivskihpraksi koje izlaže u formi instalacija, zbirki predmeta i fotografija. Povremeno radi s tekstom, web performanse i publikacije.
10:40–11:00 Jakub Jan Ceglarz: LJUBAVNI MANIFEST; briga, praksa i užitak
U ožujku ove godine imao sam priliku održati izložbu pod naslovom LJUBAV u Galeriji Lab 155 u Bologni u Italiji. Na izložbi su prikazani radovi koje sam razvio istraživanjem odnosa između queer seksualnih praksi i intimnog doživljaja prostora doma. Na otvaranju sam izveo Ljubavni manifest, tekst koji istražuje mogućnost ljubavi izvan normativne strukture para i umjesto toga se fokusira na ljubav kao višestruku, senzualnu, erotičnu i u svom najradikalnijem obliku usmjerenu ne-ljudskom, kao oblik umjetničke prakse. Kako bih "razvezao vezu", u skladu s ciljem ove konferencije, izvest ću performativno čitanje Ljubavnog manifesta praćeno kritičkom prezentacijom na kojoj ću dodatno obrazložiti ideje vezane uz metodu i materiju (brigu i praksu) u mojim radovima. Kroz svoju prezentaciju i Ljubavni manifest ne nastojim definirati opće i univerzalno shvaćanje ljubavi, ne promatram ljubav kao nešto što darujemo niti kao koncentrirani objekt kontemplacije. Umjesto toga, u svom radu želim se podati logici i materijalnosti koju mogu proizvesti prakse ljubavi i brige – u slučaju ove prezentacije mazivo, višak i hranjivost – i kako pomoću njih možemo spoznati queer oblik ljubavi kao epizodičnu (no održivu), iščašenu (no vidljivu) i dezorijentirajuću (no usklađenu) umjetničku praksu. U ovoj prezentaciji fokusirat ću se na tri materijalnosti ili uprizorenja queer ljubavi.
Prvo je Crisco Method, proizišlo iz čitanja teksta Gayle R. Rubin The Catacombs: A Temple of the Butthole u kojem piše o klubu za gej fisting iz 1970-ih. Crisco Method odnosi se na seksualni užitak koji nastaje povezivanjem, skliznućem u klizavi susret koji ne bi trebao ili ne bi smio uopće biti moguć. Drugo uprizorenje, Faggot Matter, bavi se formama ekscesa (vidi Lisa Metherell, Glittering Orientations; Towards a Non-Figurative Queer Art, 2014. i Elizabeth Freeman, Time Binds – Queer Temporalities, Queer Histories, 2010.) koji potiče tijela da se nanovo definiraju, i to u senzualnom smislu i u doživljaju i praksi sebe. Treće je palimpsestuoznost, neka vrsta queer zapletenosti koja je iznikla iz čitanja koncepta intra-akcije Karen Barad, a koja predlaže oblik višestrukosti, pripadanje-zajedno-zasebno, koje nije podložno otkrivanju/priznavanju.
Jakub Jan Ceglarz je poljski umjetnik i istraživač koji živi u Birminghamu. Izlagao je svoje radove u Ujedinjenom Kraljevstvu (Edinburgh, London, Birmingham, Blackpool) i inozemstvu (Portugal, Belgija, Mađarska, Italija). Njegova praksa usmjerena je na pregovaranje društvenih, političkih, historijskih i materijalnih struktura. On ih preispituje kroz kritičko bavljenje seksualnim, visceralnim i svakodnevnim oblicima priproste estetike. Njegovi radovi poprimaju formu izvedbenih, p a l i m p s e s t u o z n i h filmova, fotografija i instalacija. Doktorirao je (AHRC – M3C) likovnu umjetnost na Birmingham School of Art 2018. Za svoj rad dobio je nagrade Mike Holland Prize (2013.) i Gertrude Ashton Bowater Bequest Award (2012.).
11:05–11:25 Adam Zaretsky: Object Oriented Psychopathia Sexualis (OOPS) studies presents: Queer Adjectivist Ontology (QAO) – Object Relations and Descriptive Cathexis
Kako čitati rodnu drugotnost, libidinalnu seksualnost i biološki spol kroz mehanizam iskustvenih, fizičkih i erotskih utjelovljenja transgenske, biomorfne ili nasljedne kaskadne metodologije? Problem objektnih odnosa je vrlo aktualan. Psihički put prema svijetu vođen je nagonima. Da, nagoni gone nagone. Bilo da je riječ o libidu ili drugim oblicima životne sile, vrste odnosa koje organizam ima prema objektima nose određene karakteristike. Ne postoji bezizražajna žudnja. Ono što je najvažnije, a najčešće neistraženo, je deskriptivni odnos, vrhunci i kanjoni te posebno otvorene površine. Pitanje je jesu li slomljene, nakrivljene, blokirane, izmrcvarene i razbijene katekse izvor objektifikacije, ili ne postoji drugačiji odnos, i dalje traumatičan, da, ali nema odnosa bez određene silovite interakcije. To bi unaprijedilo raspon deskriptora kateksi, odnosno obuhvatilo teške odnose, kao nosivi potencijal za netraumatičnost. Sami odnosi se kidaju, sijeku, rezuckaju i muče na različite načine. Na primjer, odnosi mogu biti napeti ili istrošeni, zamućeni ili glatki, nastrani ili meki, jednosmjerni ili svesmjerni, razgranati ili poticajni, čupavi ili anoreksični, nepravodobni, ustajali, začepljeni, oštri, živahni, nadnaravni, somnamblustički, nurenberški. Riječ je o prožimanju i natapanju u ili oko znanstvenog ili medicinskog procesa kao mjenjolika. Bez tih očvrsnutih, otupljenih, zapriječenih i oštećenih odnosa, grabeći, vlažni, polagani, pulsirajući, ustreptali, migoljeći, negentropski, optimistični i uzvišeni prijenosi oskudice i darova neće imati nikakvog značaja u svijetu plosnatih ravnih objekata.
Adam Zaretsky (dr. sc.) podučava video, performans, kolažiranje videozapisa, nove medije, umjetnost i tehnologiju, web interaktivnost, digitalni zvuk, digitalnu sliku i suvremenu teoriju. Kao nekadašnji istraživač na Odjelu za biologiju MIT-a, Zaretsky u posljednjih desetak godina predaje eksperimentalni bio-umjetnički seminar pod nazivom «VivoArts» na sljedećim institucijama: San Francisco State University (SFSU), SymbioticA (UWA), Rensselaer Polytechnic Institute (RPI), Arts and Genomic Centre (TAGC) pri Sveučilištu u Leidenu i Waag Society. Njegova umjetnička praksa usredotočena je na čitav niz pravnih, etičkih, društvenih i spolnih implikacija biotehnoloških materijala i metoda, s naglaskom na transgenetskim ljudima. Zaretsky također inscenira živopisne priručne laboratorije za proizvodnju bio-umjetnosti.
