Tjelesni, bihevioralni i kulturalni Aparthejd u svijetu fašizma spram tijelaMat Fraser (UK)

1/6/2005

MM Centar (Zagreb)

performans i predavanje

Performativna umjetnost od 90-ih do danas usredotočena je na problematiku transseksualnih, homoseksualnih, kiber-tijela, bio-tehnoloških tijela, bolesnih tijela, tijela s posebnim potrebama. Predstavljanje takvih identiteta doprinosi pucanju koncepta iskonstruiranog Realnog — to je strategija razaranja normativa. Tijela s posebnim potrebama pojavljuju se kao jedna od opcija normi. Ona pokazuju kako socijalna proizvodnja tijela može podleći biološkoj datosti, a time i diskriminaciji.

Polarizacija normalno/nenormalno je biološko-anatomski strukturirana i polazi od normalizacije tijela kakvom se bavi Michel Foucault. Tijela se podvrgavaju nadzoru i normalizaciji putem znanosti, medicine, institucija poput zatvora, bolnica, što rezultira samonadzorom koji osigurava normalnost. Proizvodnjanormalnih tijela podliježe na taj način stalnoj reinterpretaciji.Invalidno tijelo definira se kao različito u odnosu na normu, kao ab-normalno, traumatično, strano, stigmatizirano, a nekad je čak bilo i neprihvatljivo ili prihvatljivo u posebnim okolnostima (dvorske lude, cirkusi, freak-show-ovi…). Socijalna pozicija takvih tijela upisana je i u jeziku — latinska riječ invalidus znači nesposoban. Tijekom 20-tog stoljeća razvija se veća socijalno-kulturna osjetljivosti za različitost.

Tijela s posebnim potrebama doživljavaju se kao ovisna, kao ona kojima treba posebna pozornost, koja zahtijevaju kretanje u drukčijem vremenu, drukčijom brzinom. Njihova estetika podliježe drukčijem kanonu ljepote. Jedan od poznatih radova iz 80-ih irske performerice Mary Duffy “Cutting the Ties that Bind”, problematizira upravo tu tematiku. Mary Duffy pripada žrtvama Talidomida — lijeka koji je 1953. u Zapadnoj Njemačkoj proizvela tvrtka Chemie Grünenthal. Lijek je pušten na tržište 1957. a povučen je iz prodaje 1961. Upotrebljavao se za nesanicu i jutarnju mučninu kod trudnica, uzrokovavši kod fetusa deformacije udova. Najpoznatije anomalije ekstremiteta koje taj “lijek” uzrokuje su amelija ( nedostatak jednog ili više udova) i fokomelija (dolazi od grčke riječi koja znači fokini udovi; označava ekstremno kratke ruke ili noge). Također, mnoga su djeca rođena slijepa, gluha, s oštećenjima srca, bubrega, genitalija, živčanog sustava, probavnog trakta ili su umrla ubrzo po rođenju.

Mary Duffy rođena je bez ruku. Antički kipovi do nas dolaze upravo hendikepirani — bez ruku, nogu, čak i glave. No dok antičke skulpture izazivaju divljenje i utjelovljuju kriterije ljepote, stvarna tijela bez udova izazivaju jezu — smatraju se nedostatnima i ne-lijepima — traumatičnima: “Prisutnost osobe s posebnim potrebama problematična je u mnogim društvenim situacijama: ona prijeti promjenom statusa quo, trenutnim viđenjem vlastitog tijela ili sopstva kao potencijalno različitog, budući se osoba nalazi lice u lice s onim što je poremećeno”, primjećuje Petra Kuppers u knjizi “Disability and Contemporary Performance”.

Izgled britanskog umjetnika Mata Frasera, koji pripada tzv. live art sceni, također je posljedica također je posljedica Talidomida, budući on sam ima fokomeliju. To je odredilo i dio njegovog umjetničkog opusa koji uključuje i glumu, pisanje, glazbu, performanse, u kojem se Fraser bavi dekonstrukcijom općeg shvaćanja osoba s posebnim potrebama. Fraserovo drukčije, ekstravagantno tijelo postalo je ishodište njegove kreativnosti s kojom se mogu suočiti samo najhrabriji, ono je mjesto uspostavljanja identiteta, koji je za “druge” traumatičan, ali djeluje. Kao i Mary Duffy, svoju je različitost pretvorio u prednost.

Rad koji Fraser predstavlja u Zagrebu zove se Talidomida Vale Tudo. Performans je nastao na osnovu istraživačkog projekta provedenog u Brazilu gdje su majke uzimale Talidomid iako je on na Zapadu već dugo zabranjen, pa otud postoji i nova generacija talidomidne djece. Rad je, po riječima Mata Frasera: “reakcija na moje istraživanje života onih Brazilaca na čije je živote utjecao Talidomid. Fokusiram se na fizičke i kulturne barijere siromaštva, ideal lijepog tijela, sposobnost, zlostavljanje, društvena očekivanja naspram stvarnog iskustva. Koristeći jezik Vale Tudo borbe (Vale Tudo na brazilskom portugalskom znači “sve ide”) kao vlastiti vizualni performativni izraz u osobnom komentaru opresije Naših ljudi.”.

Mat Fraser (UK)

Mat Fraser je svestrani britanski live art umjetnik koji se u svojim projektima bavi temom invaliditeta. Radio je kao glumac u kazalištu (Graeae Theatre Company — vodeća europska družina za invalidne glumce), televiziji (predstavljao, vodio i davao ideje za Channel Four seriju “Freak out” iz 2000. koja je zamišljena kao pokušaj da se pruži nov i drukčiji prikaz ljudi s posebnim potrebama, rabeći neozbiljni lagani zabavni format), filmu (koautor i prezenter u dokumentarcu “Born Freak” kojeg je režirao Paul Sapin 2002.; izvršni producent dokumentarca “Wrong Bodies”, 2001.; bio je ko-autor i subjekt “Freak Fucking Basics”, Jo Pearson, 1995.) te reklamama (Big Talker, 2001.), a radio je i kao radio-voditelj. Fraser je također i glazbenik: pjeva, repa, svira bubnjeve, udaraljke i klavijature. Taj muzičar, glumac i performer u posljednjih 11 godina (od 1994.) sudjeluje u live art performansima (većinom ih piše sam) koji su izvođeni u New Yorku, Berlinu, Malti, Rio de Janeiru, Southamptonu, Londonu. Godine 1999. bio je ko-kustos projekta “Wrong Bodies” (ICA, London).