Tekstilna instalacija Drugačije sutra pojednostavljena je vizualizacija apstraktne ideje – kompleksnijeg spekulativnog koncepta koji preispituje život čovjeka u interijeru budućnosti. S premisom da će stambeni prostori postajati sve nedostupniji i sve sličniji, dok će se naše navike, želje i ukusi mijenjati, nadopunjavati i profilirati, nastaje ideja o stroju koji odgovara na te promjene. Organizmu izvan našeg koji nas obavija i čini sigurnima. Navikli smo gledati na prostor u kojem živimo kao na teško promjenjivu statičnu tvorevinu, formiranu u svom konačnom obliku. No što ako životni prostor počnemo promatrati kao amorfnu, fleksibilnu formu koja mijenja svoj oblik i svojstva prema ljudskim potrebama?
Projekt je zamišljen kao eksperiment, dio istraživanja kojim se, pomoću spekulativne prakse pokušava odgovoriti na pitanja budućnosti stanovanja i bivanja, komunikacije čovjeka s tehnologijom, uključivanja bioloških procesa u dizajn naših okruženja te pitanja različitosti naših potreba i nas generalno.
Tekstil je kao versatilan i prilagodljiv materijal savršen za takav tip eksperimenta. On nas grije, na njemu sjedimo, ležimo, njime se pokrivamo, štitimo od vanjskih utjecaja i izražavamo osobni stil. Prisutan je u našim životima otkako je čovjek našao dom.
Osim vizualnog jezika i potencijalnih funkcija koje preispituje, autora zanima komunikacija čovjeka s instalacijom Drugačije sutra te reakcije na različite kretnje kojima instalacija prati pokret i/ili na njega odgovara. Taj odgovor stvara dojam da stroj ima vlastitu volju te kao da u određenom trenutku, iz nepoznatog razloga, mijenja odnos prema osobi koju promatra. Taj “neposluh” je, naravno, predprogramiran u odnosu na prethodno unesene parametre. Na taj se način radi selekcija temeljem fizičkih osobina, motoričkih funkcija, emocija i dr. Djeluje kao da stroj diskriminira čovjeka, a autor smatra da će to izazvati različite reakcije među ljudima koji žive u korisničkom društvu. Na neki je način to kritika produktivnog društva koje, u želji za maksimalnom efikasnošću, zaboravlja koliko je lijepih zaključaka proizašlo iz grešaka.