Ovaj procesualni rad istražuje prostorno ponašanje linije čiji su karakter i pojavnost izravna posljedica prevođenja rudimentarnih fizioloških reakcija živih organizama u digitalni zapis. Suptilna forma crne pokretne linije u prostoru iz pravca u krivulje transformira se kao vizualna posljedica komunikacije između komponenata sustava koji reagira kada „njegov“ prostor biva definiran relacijom prema drugome.

Instalaciju pogoni sistem mikrokontrolera, kamera, elektromotora, kolotura i užnica koji čeličnom užadi i utezima mijenjaju poziciju poliesterske gurtne u prostoru. Njeno je gibanje determinirano hermetičnim i napetim sustavom pretpostavljenim za obradu informacija te njihovu istovremenu fizičku interpretaciju u prostoru.

Fokusiran na proksemičke faktore svojstvene živim organizmima, rad uzima u obzir granice teritorijalnosti poput intimnog, osobnog, društvenog i javnog prostora, svodeći ih na gotovo animalne reakcije – bijeg, napad, znatiželju, opuštenost ili rezigniranost.

Gotovo neprimjetna linija kontinuirano neverbalno komunicira i istražuje kako na vizualnom polju izgleda impuls koji ocrtava perceptivne mogućnosti neživog tkiva. Prevođenjem u algoritamski kod, instalacija na temelju unesenih kombinacija kreira autentičnu simulaciju razumijevanja ljudskih reakcija iz strojne perspektive. Vlastitom promjenom i neprekidnim redefiniranjem svoje okoline rad zauzima ulogu moderatora između živog subjekta te potencijalnih stanja neživog objekta.

Sama jukstapozicija reakcije čovjeka i elektromehaničkog sustava kojom se rad poigrava potiče kritičko promišljanje antropocena, svijeta u kojem ljudi tradicionalno ne prihvaćaju inherentno pravo ostalih subjekata ekološkog sustava te postavlja pitanje kako će se suvremena bioetička teorija postaviti prema novim akterima naše ekološke zajednice – strojevima.