Silvio Vujičić u instalaciji Rosu predstavlja nekoliko objekata koji se čitaju u ključu crvenog, a žanrovski kao autoportret, dakako, ne doslovan i očekivan.

Instalacija se sastoji od velikog zastora te nekoliko uokvirenih objekata, zapisa i eksperimenata s crvenom bojom dobivenom od kukaca košenila.

Boja se dobiva od ženki kukaca ušiju košenila (Dactylopius coccus) koje žive u Meksiku na kaktusu Opuncia za čiji je kilogram potrebno više od 150 tisuća kukaca. Kolonizacijom se kukci uvoze u Europu gdje se recept čuva kao tajna sve do 18. stoljeća. Tijekom povijesti boja je bila iznimno važna za Veneciju gdje tekstili bojeni njome postaju simbol moći kraljeva i papa. Njezina se simbolika dalje veže uz rat, moć, ljubav, vatru, pakao i seks. Danas se karmin često koristi u kozmetičkoj i prehrambenoj industriji.

Vujičića smo ranije nalazili u rasponima sivog, bijelog i crnog pa je upravo stoga zanimljivo autorovo vrlo osobno i značenjski slojevito uvođenje u radove košenil crvene, kroz povijest poznate kao kardinalske ili karmin crvene. Osobnu dimenziju autor otkriva tek djelomično. Radi se o prezimenu njegove majke koje je rumunjski Roşu, a u hrvatskom prijevodu crveno. Crveni Silvio s jedne strane doslovno visi na zidu – u krojenim dijelovima njegovo cijelo tijelo, obojeno košenilom i fiksirano silikonom (Glava, Torzo, Desna ruka, Lijeva ruka, Desna noga, Lijeva noga), a s druge je strane uokviren autorov istražiteljski nerv, probe i eksperimenti s kukcima od kojih se dobiva ta iznimna crvena, burne povijesti i asocijacija. U središtu prostorije, između iskrojenog Silvija te uokvirenih proba i probodenih kukaca, nalazi se Roşu zastor, čest Vujičićev motiv koji tijekom izložbe mijenja izgled kroz programirani instrument koji ga postepeno boji.

Boja ovdje postaje posrednik autorovih razmišljanja o kulturnoj povijesti, a izloženo je tijelo (zapravo samo njegova opna) dekonstruirano i probodeno pribadačama poput sasušenih kukaca.

Iz teksta Petre Vidović, o ciklusu Rosu