Paradoks mladog duha, odnosno uma u tijelu koje tone u sve svoje fizičke minuse, ostvaruje se u mnogih dugovječnih osoba. Društveni se kontekst, međutim, minimalno osvrće na tu činjenicu. Društveni je kontekst zapravo neprijateljsko mjesto čovjeku koji stari, i to počinje vrlo rano u njegovu životu. A počelo je vrlo rano i u povijesti, koja ne pamti doba u kojem se ostvaruje “pravo na starost”, a još manje na “starost kao dobitak”.
Simone de Beauvoir bavila se temom starosti potaknuta činjenicom da se s ocjenom da je stara (dakle bez kvaliteta koje bi joj osigurale daljnje društvene, stvaralačke i druge prosperitete) prvi put susrela u svojoj pedesetoj godini. Većinu žena ta ocjena sustiže puno ranije, a muškarce puno kasnije. Stvaralački kapital čovjeka pokazao se zasad kao najbolji čuvar od degradacije te vrste. Upravo umjetnosti zahvaljujemo postojanje takozvanog “kapitala starosti”, čije kvalitete želimo iskazati višemedijskim projektom čija je tema starost izabranih umjetnika ili starih osoba koje su od svog “staračkog identiteta” stvorile kapital (ne samo iskazan emancipiranim izgledom). Projekt traga za vrijednošću starosti tamo gdje prema starosti postoji odbojnost, pa čak i gađenje.
Kreativnim dokumentarnim filmom Vivere est cognitare autorica Ružica Mikulić bilježi filmske i fotografske portrete i iskaze onih koji iz cijele svoje životne putanje izvlače maksimum, bez obzira na to s kakvim su “kartama” morali ići kroz život. Autorica intuitivno traga za spasonosnom individualnom okomicom koja izmiče okrutnostima postojeće “dobne politike”. Traga za identitetom koji njegova vlasnika čini sretnim da bude svjedokom svoje starosti. Pokazuje se to kao svijet paralelan onome koji poput Turgenjeva demonizira dob stariju od pedeset godina. Taj je paralelni svijet brojan. I ima svoju dobnu mehaniku u kojem se vrijeme drugačije raspoređuje, ali se odnos prema vremenskome tijeku ne oslanja na lažnu utjehu da smo mladi ako se osjećamo mladi. Simone de Beauvoir upozorila je na pojavu koja izvire iz Freudovog nesvjesnog koje ne razlikuje stvarno od lažnog, zbog čega se stariji ne mogu složiti s ocjenom da su stari jer se ne osjećaju starima iako ih drugi jasno vide kao stare. Točno je da starije osobe osjećaju starost putem drugoga, ne doživljavajući osobno ozbiljne promjene. No više od 40 je godina prošlo od Simonina pionirskog djela Starost (1970) pa se mnoge (njezine) generalizacije cijepaju na svoje suprotnosti. Tu asimetriju između stvarnog i lažnog bitno produbljuje procvat reparativnih tehnika, preparativne medicine koja produžava život, i obmanjujućih dosjetki koje lažu za nas o našoj pravoj dobi. Ali nešto u toj zoni lažnog zapravo nije lažno. Mlada akademska kiparica Hana Lukas Midžić rano je uočila paradoks s vremenom koje različito teče kad je riječ o “starenju” njezina tijela i njezina kiparskog identiteta koji naprosto ima više vremena, koji dobiva s vremenom. Kao kiparica ona ima vremena, iako joj “sise već pomalo vise”. To ona shvaća i to obilježava svojim art objektom koji nas upozorava da moderno poimanje skulpture proširuje granice iskustva ne samo u zoni estetike. Kreativna je osoba spašena od određenja starosti, o čemu odlučuju drugi, ako joj godine životne dobi ne znače ništa. Ona izabire biti slobodna od egzila koji joj namjenjuje podobna dobna vrsta u koju se ne ubrajaju starije osobe. Pritom sredstvo kreativnosti nije nužno umjetnost.
Jedan od povoljnih segmenata u tom pogledu je moda, izbor vlastita imidža. Ima li ona godine? Dobne granice? S tim su pitanjem za Vogueov okrugli stol sjele uvažene osobe iz modnog svijeta. Da su u pomoć pozvali sociologe, filozofe, antropologe, ne bi iz tog susreta izašli s tako malo dobitka kao što je zaključak da se nošenje mini suknje ipak pristoji mladom, a ne starom svijetu. Već i samo listanje magazina donosi kompleksnije odgovore na pitanje ima li moda godine. Ana Lendvaj ilustrira temu primjerima koji esejiziraju način na koji moda komentira postojeći kapital starosti u poznatih, domaćih i stranih “staraca”. Stoga tu govorimo o “modi za moć” (u primjeru Anne Wintour ili Karla Lagerfelda); o modi kao sredstvu postvarenja (kao u slučaju Anne Piaggi, koju moda pretvara u art objekt); o modi kao terenu dobnog (i spolnog) surfinga; itd... Prisutna gustoća starih lica i osoba snažno tu ukazuje na odsustvo takvih lica u javnim medijima, što bi Simone de Beauvoir također potvrdila kao vrstu gerontocida kakvu su primitivna plemena provodila nad onima koji više nisu bili korisni. Jesmo li doista retardirali do te razine? Želimo poput Lautreamonta reći: još ne, ali ipak već.
