U siječnju 2008., nakon dužeg vremena došao sam u Kožarićev novi atelijer u Gotovčevoj ulici i ugodno se iznenadio. Naime, nakon već nagrizajuće bojazni da se njegov korisnik neće prilagoditi novom prostoru (za mog prethodnog posjeta, nekoliko mjeseci ranije, Kožarić se tužio na trivijalne tehničke poteškoće s grijanjem, tužio se na starost...), zatekao sam jasne znakove obnovljenog stvaralačkog pogona. Prvi znak bile su ugljenom povučene linije duž cijelog zida prostorije, što je njegov već poznati način usvajanja novog ambijenta. Na zidovima se prostirao i friz crteža u kojima je, varirajući svoje oblike prostora, obnavljao senzacije iz 60-ih prošlog stoljeća, koristeći uz to zlatnu boju iz sedamdesetih. I jednu je metlu obojao u zlato. Ukratko, nakon što je morao napustiti stari atelijer u Medulićevoj čiji je sadržaj u cjelini otkupljen za Muzej suvremene umjetnosti započela je, sa zaletom iz prošlosti, u novom prostoru, u dobi od 87 godina, Kožarićeva nova životna i artistička faza. Vrhunac tog obnovljenog radnog uzleta bile su izjave ispisane olovkom na tri papira A4 formata: Sretan sam da sam sretan. Presretan sam da sam sretan. Oduševljen sam da sam sretan. Taj me je triptih “puknuo” na isti način kao i drugi rasni Kožini radovi: kao eksplozija prostornosti, otkrivanje mogućnosti, upad života u pljesnivo raspoloženje, kao moćni stimulans zdravog smijeha.
(…)
Reagirao sam odmah i snimio ga s tim papirima-proglasima. Ubrzo sam došao na ideju da nastale fotografije pretočim u plakate B2 formata koje bismo, bez popratnih pojašnjenja i utilitarne informativne namjene izbacili u gradsko okružje. Kao nešto provokativno, gotovo heretično. Jer, ruku na srce, naprosto je nepristojno, ako ne i subverzivno, deklarirati sreću u kontekstu više-manje općeg jada naše svakodnevice u kojoj, na jednom njezinom kraju harače lupeži i ubojice u svojim bahatim i nasilnim manifestacijama moći, dok na drugom posluju čete tihih eksplorera gradskih kontejnera. Mnogi od potonjih Kožarićevi su kolege umirovljenici, a njegova bi fizionomija starijeg neimenovanog čovjeka (neznalcima i neznancima) mogla fingirati upravo predstavnika te tužne populacije. Uz izjavu da je sretan (presretan/oduševljen) mnogi bi plakate mogli doživjeti kao cinizam par excellence. No, s druge strane, nisu li te izjave ne& scaron;to što može imati aha-efekt, dati poticaja, uputiti na misli o mogućnosti podnošljivijeg življenja, pokrenuti duh uostalom, ma u kom smjeru se to dogodilo?!
(…)
Plakati su preplavili grad upravo na Kožarićev 87. rođendan, 10. 6. 2008., i preko njih je on svojim likom i riječju, urbi et orbi obznanjivao svoju sreću povodom vlastite sreće.
I upravo tada, kada je stvar bila gotova, akcija izvršena, uspio sam uočiti pa i razriješiti čini se, jedan značenjski šum koji mi je cijelo vrijeme negdje mimo svijesti lagano u glavi brujao i upozoravao na stanovitu necjelovitost Kožinih sintagmi i njihovog prijema. Naime iskristalizirao sam ideju o nedostatku temeljne premise u njegovoj izjavi. To jest, nedostaje početna konstatacija bazične sreće kao polazišta za daljnju nadgradnju, odnosno zaključivanje. Ona se, sreća, kao datost, kao temeljno stanje, ne ističe, nego se jednostavno – podrazumijeva. Kad Kožarić kaže: Sretan (presretan/oduševljen) sam da sam sretan, on prvu tezu, evidentiranje činjenice sreće same (kao ipak “rijetke ptice”, nesvakidašnje pojave) uključuje kao prirodnu pretpostavku ističući da se on s njom, srećom, sa statusom sretnog čovjeka kao svojom imanencijom, datošću – dobro nosi. Da ga ne osjeća kao pretežak teret i nepodnošljivu obavezu, nego da je, naprotiv, u stanju podnijeti taj golem božji dar, štoviše, da ga je u stanju, “obrnuti”, kapitalizirati. Da je sretan (ne obligiran, opterećen) što mu je data sreća, što mu je dato biti sretan. Da povodom dara (koji valja opravdati, “platiti”) ima mirnu savjest. Da – upravo tako! – zaslužuje svoju sreću!
Iz teksta Antuna Maračića “Sreća na sreću” objavljenog u časopisu “15 dana”, br. 3, 2009.
