Tomislav Gotovac je u svom dugom umjetničkom opusu konstantno koristio vlastito tijelo kao izravno sredstvo ekspresije. Radikalan i potpuno direktan, Gotovac je svoje tijelo ogolio u zatvorenom prostoru pred fotografskom i filmskom kamerom, ali još češće u javnom prostoru, u galeriji ili na ulici, izvodeći cijeli niz akcija i performansa. Nesumnjivo je da je autor svojim radom pomicao granice društvene tolerancije postavši svojevrsni sinonim za radikalnog umjetnika koji svjesno uključuje provokaciju u svoje djelovanje. U slučaju rada Foxy Mister umjetnikovo poigravanje društvenim tabuima je višestruko. U seriji od 14 fotografija u boji vidimo umjetnika u eksplicitnim pozama koje oponašaju poze ženskog modela preuzete iz pornografskog časopisa “Foxy Lady”. Prikaz izazovnog tijela mlade žene zamijenjen je prikazom tijela muškarca sijede kose i krupnog tijela. Fotografije su snimljene neposredno prije umjetnikovog 65. rođendana i odmah publicirane u jednom ilustriranom magazinu. Stalno rušeći granice i inzistirajući da ne postoji podjela na javno i privatno, Gotovac je eksplicitno ukazao na slijed tabua (muškarac – goli muškarac – stari goli muškarac) u kojem starost mora ostati skrivena, jednako kao i golo tijelo. “Foxy Mister” nedavno je bio pokazan na izložbi “Nude Men from 1800 to the present day” u Leopold Museumu u Beču, prvoj muzejskoj izložbi koja je detaljno problematizirala prikaz golog muškog tijela u umjetnosti. Uprava Muzeja dozvolila je nudistima da jedan dan izložbu razgledaju goli. Bio je to prizor između osobne intime i medijskog spektakla koji kao da je direktno proizišao iz Gotovčevog umjetničkog opusa.
Darko Šimičić
Tomislav Gotovac (HR)
Multimedijalni umjetnik Tomislav Gotovac (Sombor, 1937. – Zagreb, 2010.) bavio se filmom, fotografijom, izrađivao kolaže i skulpture, mijenjao vlastiti izgled i izvodio performanse u javnim prostorima. U formiranju njegovih umjetničkih i životnih stavova ključno mjesto zauzima film: opsesivno gledanje pokretnih slika otvaralo mu je nove vidike i formiralo kritičko mišljenje, a višekratno ponovljeno gledanje nekog istog filma skretalo pažnju s osnova filmske radnje prema detaljnom promišljanju strukture filmskog medija. Prve radove izveo je u mediju fotografije, no za razliku od tradicionalnog pristupa, gdje fotograf u rukama drži fotografski aparat i snima svijet koji ga okružuje, Gotovac fotografski objektiv usmjerava prema sebi, svom licu i tijelu. Realizirao je fotografske serijale u kojima bilježi jednostavne geste (Listanje Ellea, Udisanja zraka, 1962.), posvete svojim filmskim idolima (Glave, 1960.) ili fizičke promjene na vlastitom tijelu (Glave, 1970.).
Prvi happening izveo je s grupom prijatelja (Happ naš, 1967.). Brojne akcije i performansi izvođeni u javnim prostorima postali su njegov zaštitni znak (Streaking, 1971., Akcija 100, 1979., Zagreb, volim te, 1981. itd.). U Gotovčevom filmskom opusu ističu se eksperimentalno-dokumentarni filmovi (Prije podne jednog fauna, 1963.; Pravac, Plavi jahač, Kružnica, 1964.) kao rani primjeri filmova s precizno koncipiranom strukturom, inovativnim pristupom slici i neuobičajenom postupku dodavanja zvuka. Gotovo jedno desetljeće (1967. – 1976.) proveo je na studiju filmske režije na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Važan događaj koji je na više načina obilježio njegov rad sudjelovanje je u filmu Plastični Isus režisera Lazara Stojanovića (1971.) gdje je bio glavni glumac i suradnik režisera. U kasnijim djelima preuzeo je avangardni postupak upotrebe već gotovog filmskog materijala (ready-made) koji je preoblikovao u vlastito djelo. Za svoje je filmove Gotovac dobio niz priznanja na filmskim festivalima i time se uvrstio u ključne autore eksperimentalnog filma. Od sredine sedamdesetih godina Gotovac je prisutan na likovnoj sceni te je sudjelovao na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Uz BadCo. bio je hrvatski predstavnik na Venecijanskom biennalu 2011. godine.
