Kratki dokumentarni film pod nazivom Istorija Dalmacije ispituje potencijale objavljivanja istoimene knjige autora Šandora Katalinića. Povijest kako je vidi Šandor Katalinić službena historiografija još uvijek ne poznaje. Film predstavlja obiteljsku skeč-komediju – svojevrsnu raspravu o različitim alternativnim mogućnostima objavljivanja knjige – koja potječe iz dijaloga između Šandora (autor knjige/djed), Tamare (baka) i Tatjane (unuka). Istražujući kulturne, društvene i/ili političke (ne)mogućnosti izdavanja knjige, film prati razgovor troje protagonista, njihove različite vrijednosne sustave i perspektive o sudbini Šandorovog rukopisa. Iako je ritam filma malo sporiji, snimljen je i izmontiran (skoro) u jednom dahu, te postupno formira specifičan narativ, koji postaje spontano svjedočanstvo o nesporazumima, o međusobnom nerazumijevanju, što se u filmu prikazuje kao rezultat oštećenja sluha (Šandor), demencije (Tamara) i generacijskog jaza (Tatjana). Međutim, problem objavljivanja knjige može predstavljati i svojevrsni macguffin – kako je Hitchcock nazivao motiv koji se provlači kroz čitav film. Taj motiv pokreće likove jer se oko njega gradi priča u filmu i time stvara psihološki triler iako sam po sebi nije bitan za gledatelja. Promatran na taj način, film je na izvjestan način društvena kritika svakodnevice, jer se fokusira na obiteljske odnose, sjećanja i dokolicu; na uzaludnost razgovora o postavljenoj temi, koje postajemo svjesni tek na kraju filma, kada se medij knjige u potpunosti ispušta iz razgovora. Stoga, Istorija Dalmacije postaje osobna priča, povijest, dokument jedne obitelji i međusobnih odnosa (djed – unuka – baka), protkana suptilnim humorom koji se iščitava upravo u generacijskoj razlici između protagonista.