"Zašto sam napravio seriju fotografskih radova Umjetnik u krizi i plakat Star i ćelav tražim galeriju? Mislio sam da bi bilo dobro da napravim seriju takvih radova dok još nisam u krizi. Snimio sam svoju glavu i ruke grafičkom repro kamerom – koju u pravoj krizi sigurno ne bih mogao koristiti – tako da sam se legao ispod nje. Isto tako bih rekao da je bilo bolje započeti sa serijom koja se tiče starosti i ćelavosti prije no što postanem potpuno star i potpuno ćelav.
Zašto sam napravio seriju radova gdje se portretiram ležeći na podu? Snimao sam se drvenom kamerom koju sam položio na pod jer za nju nisam imao stalak. Da bih snimio sebe, morao sam i sâm leći pored nje na pod. Objektiv je imao poklopac koji kada se odmakne osvijetli negativ. Radio sam to tako da sam ispružio lijevu ruku, koliko sam mogao, do poklopca, pokušavajući se pritom previše ne micati. U sebi sam odbrojavao sekunde ekspozicije. Zbog svega toga, imam neki melankoličan pogled, deformirane obješene obraze i ostalu mišićnu masu koje kasnije pokušavam dovesti u red, vertikalnim uspravljanjem horizontalno snimljenih fotografija.
Zašto sam napravio seriju plakata Star i depresivan anonimac,Rezime te poslao dopisnicu s obavijesti o svojoj tridesetogodišnjoj nesretnosti u umjetnosti drugim umjetnicima? Mislio sam da temu depresije trebam obraditi prije nego što u nju stvarno zapadnem jer kada je čovjek jednom u njoj više mu se ništa ne radi. S plakatima Rezime želio sam reći da sam promašio sve važne teme u umjetnosti ovoga i prošlog stoljeća ... bolje da to sâm kažem nego da to govore drugi. Na kraju, mi se i to učinilo pretencioznim, pa sam sprejom u boji na već otisnuti plakat dodao rečenicu: Koga briga, stari prdonja. Dopisnicom sam, pak, želio proslaviti jubilej, no nitko mi na njemu nije čestitao. Ljudi se plaše nesretnosti, neuspjeha – jednako kao i smrti. Umjetnici se, doduše, ne boje smrti jer misle da kroz svoje djelo žive vječno. To je sigurno točno za one najveće umjetnike. Ostali, anonimni, manje uspješni o toj temi moraju govoriti za života jer je o tome bolje govoriti dok se o tome još može govoriti. Kasnije se o toj temi ne može više ništa reći.
Zašto sam u seriji Autoportret u studiju napravio diptih fotografije? Na prvoj fotografiji stojim, a na drugoj sjedim. Ono što ih povezuje je isti, pomalo sterilni prostor. Kamera je na stalku i, kako sam udaljen od nje, morao sam se snimiti kablom. Na pritisak pumpice tim kablom struji zrak od mene prema kameri i tamo na svom kraju potisne iglu koja pokreće mehanizam ekspozicije. Nekome može izgledati da je obrnuto, da tim kabelom struji iz smjera kamere nešto prema meni, na primjer, neka infuzija koja je za mene od životne važnosti."
